‘Cigani su bolji od Tesle – struju pecamo udicom!’

Je li, a oće nam bit hladno u kupaćim kostimima, ipak je četvrti mjesec? – pitali su Romi iz Kutine Željko, Dragan, Drago i Stanoje, svi prezimena Nikolić, iako rodbinski nepovezani, kad su ih pozvali na ovogodišnji Pričigin.

– Da pričamo? Pa šta da vam mi pričamo? – iznenadili se oni kad su shvatili da u Splitu zapravo neće igrati picigin. A kad su u subotu navečer vidjeli koliko svijeta nadire u kavanu “Bellevue” da bi baš njih slušali, e onda su svoga domaćina, moderatora Nebojšu Lujanovića, pitali: “Znaju li, majke ti, ovi ljudi da mi ne znamo da sviramo?”

I zbilja, svirke nije bilo, tek malo pjevanja, ali njihove su priče na temu “Poso – kuća, kuća – poso”, treba li uopće napomenuti, oduševile publiku, koju je zagrijao Ivo Anić, pisac i začetnik Facebook grupe “Osamdesete u Splitu”.

Povratak s ratišta

Podsjetivši na vrijeme kad su Romi još bili Cigani koje smo poznavali po imenu i koji su nam na ulici popravljali lonce i kišobrane, Anić je otkrio da mu se, evo, ostvarilo proročanstvo stare Ciganke gatare koja mu jednom reče:

“Ti ćeš da budeš velik čovek, Ciganima ćeš da budeš predgrupa!” Salve smijeha dobrohotne publike Nikolićima su razbile tremu pa su ih oni, što na štokavskom, što na kajkavskom narječju s pjevanjem na bajaško-rumunjskom, odveli u svoj svijet preživljavanja dan za danom, vjerovanja “u sve šta ima”, preprodaje sekundarnih sirovina, koritarenja, “udičarenja” struje…

Pričajući o svojem povratku s ratišta 90-ih, kad se pred kavanom sastao s prijateljima pa su zapjevali, a susjed im “j.bo majku cigansku” te prijetio puškom i zvao policiju, Dragan Nikolić se prisjetio kako se odupro običnom vojničkom transportnom torbom.

– Cigani su uvijek krivi, znate kako je, policija samo viče na moje ljude. Ja njima kažem da se ovaj komšija prijeti puškom, reko, nemoj da ja odem po svoju transportnu torbu, bit će problema. Oni mislili valjda da su u njoj puška i bombe, rekoše mi, ajde nemoj ti ništa, ali u toj torbi ja sam, iskreno da vam kažem, imao slatkiša i konzervi. Davali su nam ih u vojsci, a ja nisam jeo, nego skupljao pa nosio kući ženi i djeci… – priča Dragan.

Kad mu je žena idućeg jutra htjela skuhati kavu, nastade problem jer nije bilo struje.

– Naše cijelo selo nije imalo struju, dobro, original struju – napomene Dragan, a publika učas shvati, pa rukne od smijeha.

Udičarenje na suhom

– Nismo imali struju, ali mi smo vam bili bolji nego Nikola Tesla! Uzeo sam kolac, štap i kabel i na brzinu bacio udicu na banderu. Udičarenje smo to mi zvali, ali morao si znat, nije to samo tako. Bilo je pet žica, prva i treća, to je bila najbolja struja, a druge su bile slabe. Druga i peta je bila katastrofa, treslo je, morao si pazit. Na brzinu sam ja to zakvačio na banderu, zategnuo i došo u kuću, reko, evo ti, ženo, stavi kavu. To vam je tako bilo, došla jednom Elektra, zna da inače nemamo struju, a u selu svi imaju. Onda su skužili da smo udičarili, iako su uz bandere šikarice i voćke. I šta je bilo? Dok su oni isključivali i došli do onog kraja sela, ovaj prvi je opet bio ukopčan. Tako je taj dan bilo više puta. Oni odu tamo, pa onda opet nazad. Nisu mogli s nama sve do kraja radnog vremena i kad su vidili šta je na stvari, sami su se penjali na bandere i učvrstili nam to. Nemojte, rekoše, samo reći da smo mi to napravili… – ispričao je Dragan, inače voditelj romskog Kulturno-umjetničkog društva “Kutinski biseri”.

Romi su bili čergari, čergaši, kaloperi, ilovari, koritari, ali danas je prevladavajući unosni posao preprodaja sekundarnih sirovina. Tako smo od Drage, inače umirovljenog sakupljača starog željeza, čuli kako je netko, njima nepoznat, za jednu noć očerupao tenk u minskom polju. Nekoliko tona, auu, to je bio poso! Ali koja je zapravo mizerna cijena starog željeza, kao i to da je to autentično romski, ali i ropski rad, na bolan je način doznao jedan slavonski gazda što ga je nasamario Željko prodavši mu priču da će za nekoliko kila otpada dobiti pare za utovarivač gnojiva.

– Ja sam ga molio da mi proda to svoje staro željezo, vidio sam da mu ne treba, al on me potjerao i nije htio. E, pa mislim se ja, Cigo ko Cigo, sad ću ga zajebati – priča Željko, inače danas zaposlen u komunalnom društvu.
Uvjerio on gazdu da će od tog starog željeza dobiti love za stroj, a ovaj ga poslušao pa cijeli dan trpao otpad na kola. Kad ga je odvezao na otkup, shvati ondje da ne može dobiti novca ni za jednu čizmu.

– Ajoooj, Cigani su me zajebali, veli on blagajnici kad je čuo da je cijeli dan radio za ništa – poentirao je pripovjedač.

Informatička radionica

Da stvar s Romima ipak ide ukorak sa suvremenim svijetom, dokaz je i informatička radionica u jednom sisačko-moslavačkom naselju. O tome je pričao Stanoje, podsjetivši kako su romska naselja oduvijek imala starješinu. U jednom takvom – u kojem većina, na žalost, reče Stanoje koji je bio maloljetni branitelj, živi od socijalne pomoći – starješina je odredio da se otvori informatička radionica za koju novac stiže iz Europske unije. Prvo je bio problem s prostorom koji ima internet. Našla se, priča Stanoje, neka baraka koju su osposobili.

– E sad, nismo ni radio znali upalit, ko će ić na tečaj za kompjutere! Kakav kompjuter, ne znam ni čitat ni pisat, vele ljudi starješini, ali on je dobio lovu pa ih nagovara: Ajde dođi, samo da naučiš da upališ i ugasiš. I nekako se našlo njih nekoliko, pa je tečaj počeo. Sve je krenulo super, bilo je tu svakojakih ljudi, a onda su došli u nadzor iz Europske komisije, a starješina jednog po jednog pita šta je naučio. Naučio sam svašta, znam ja na kompjuter, kako da ne znam, veli jedan. Pa šta znaš, pita ga starješina. Pa znam ga upalit i ugasit, veli ovaj. Neki su naučili skidat pjesme s jutuba, slušat narodnjake, neki gledat filmove… Jedan veli da ne razumije hrvatski, govori samo bajaški pa je komisiji trebalo prevodit. Taj je rekao da gleda porniće, a starješina preveo ovako: Naučio je ić na stranice Ministarstva, kako se osnivaju udruge… – ispričao je Stanoje Nikolić, inače županijski vijećnik romske manjine i predsjednik Romskog kulturnog centra u Sisku.

Uzaludni rent-a-car

Nikolići se, inače, iz Splita vraćaju kući kao pravi prosvjetitelji, jer sa sobom nose nekoliko paketa knjiga koje im je osigurao “Pričigin”, a koje će činiti prvu romsku knjižnicu u osnivanju “Kalje alu Baješ”, odnosno “Romski put”, u Kutini. Kući se vraćaju uz pomoć Marijane Kapetanović, voditeljice projekta UNDP-a za društveno uključivanje Roma “Zajedno za bolje”, jer samo ona im je uspjela rezervirati rent-a-car.

– Ko će Ciganima iznajmiti auto! – kazao je Željko moderatoru Nebojši Lujanoviću.

– Prevrnuli smo cijelu županiju, sad idemo dalje. Zovem telefonom, uredno pitam za cijenu, dogovorim, kažem da sutra dolazim po kombi, a kad dođem, ova ugleda Cigane i veli nam – ništa mi ne rentamo. Reko ja njoj – pa visi vam na kući “rent-a-car”, a ona meni odgovara da visi svašta.

Nije išlo lako ni s isplatom honorara jer jedan ima blokiran račun, drugi je auuuu, nemoj njemu, trećemu djeca na dvije strane…

Izvor: Slobodna Dalmacija

7704 false true true false true true false auto false ease-in-out 300 auto false 0 true true Previous (Left arrow key) Next (Right arrow key)
%curr% of %total%

 

0