Većina hrvatskih Roma je autohtono, a ostali su uglavnom imigranti iz BiH, Srbije i Kosova

Većina hrvatskih Roma je autohtona, a ostali su uglavnom migranti iz BiH, Srbije i Kosova. svi uglavnom govore romski jezik
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Autor: Ivica Beti

Njihov suživot na hrvatskim područjima često je bio obilježen pojmom anticiganizma, koji ustvari u sebi ujedinjuje sve predrasude i stereotipe o Romima kao uvijek drugima, stranima, asocijalcima, kriminalcima, prosjacima, otimačima djece i slično – kaže viši znanstveni suradnik na Institutu Ivo Pilar dr. sc. Danijel Vojak

Na Starom kontinentu danas živi između 10 i 12 milijuna Roma, nešto više od jedan posto ukupnog europskog stanovništva. Koliko ih točno ima u Hrvatskoj, teško je doznati zbog čestih seoba i neriješenih statusno-pravnih pitanja, ali i straha da se izjasne Romima. Na području Hrvatske Romi žive od 14. stoljeća, a njihov se broj tijekom povijesti drastično mijenjao. U Banskoj Hrvatskoj evidentirano ih je oko 12.000.

Aktualna “etnička mimikrija” U bivšoj Jugoslaviji vlast ih nije dirala, a niti se njima posebno bavila. S osjećajem sigurnosti, rastao je i njihov broj u službenim popisima, pa ih je tako 1981. popisano 3858, 1991. godine 6695, deset godina poslije 9463. Godine 2011. zabilježen je najveći skok, na čak 16.975. No, realnije su procjene, smatra viši znanstveni suradnik na Institutu Ivo Pilar dr. sc. Danijel Vojak, da ih ima 30 do 50.000. “Etnička mimikrija” je, naime, i danas aktualna. Najviše ih živi na području Međimurske, Osječko-baranjske i Sisačko-moslavačke županije te Grada Zagreba. Ta etnička zajednica nema vlastitu državu i živi rasprostranjena po cijelom svijetu, gdje ih nazivaju Cigani, Gipsy, Gitanosi… Oni sebe nazivaju Romima, a tu riječ, uz etničku pripadnost, koriste i za imenicu “čovjek”. U Europu su stigli iz sjeverozapadne Indije koju su masovnije počeli napuštati u krajem 10. stoljeća, u vrijeme osvajačkih pohoda Mahmuda Gaznija. Prvi put se na području današnje Hrvatske spominju u Dubrovniku 1362. godine u jednom trgovačkom spisu u kojem se poimence navode “Egipćani” Vlaho i Vitan, a 1373. i u Zagrebu, gdje rade kao trgovci, krojači i mesari.

Bavili su se sitnim obrtima vezanima za obradu metala, drva, lončarije i glazbenih instrumenata, a zarađivali su i kao zabavljači. U srednjem su vijeku uglavnom su bili vezani za gradove, pa se tako 1497. u Puli spominje svećenik Dominik Ciganin. Carica Marija Terezija u 18. stoljeću zabranila je Romima nomadske selidbe i romske brakove, a u arhivima je pronađena i odluka o oduzimanju romske djece roditeljima koji se nisu o njima dobro brinuli. Car Josip II. pak im je zabranio da govore svojim jezikom i silio ih da se odijevaju kao i ostali građani. U Međimurju se prvi put spominju 1688. godine, kad je kršteno dijete “ciganskog” vojvode Ivana. U 18. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara, koji su bavili izradom drvenih korita i pribora za jelo, a veće romske skupine u migracijskim valovima stigle su u 19. stoljeću iz Rumunjske, nakon što je tamo ukinuto ropstvo. Nazivaju se Bajašima.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: vecernji.hr

1