Dan otpora Roma je više od sjećanja

Foto: Shutterstock
Autor: Margareta Matache
Prijevod doradio: Čedo Todorović

16. svibnja obilježava glasoviti ustanak Roma protiv nacističkih stražara logora smrti. U pozadini rastuće desničarske mržnje, moramo se osloniti na taj prkos i čovječanstvo.

Prije sedamdeset pet godina, 16. svibnja, proljetni dan u Poljskoj, 6.000 Roma – starješina, muškaraca i žena, djevojčica i dječaka – koji su bili zatočeni u Auschwitz-Birkenau, zabarikadirali su se u “Ciganski logor”. Oni su se prirpemali da uzvrate i da se odupru protiv nacističkog plana istrebljenja koji za tu večer.

Zaključani između bodljikave žice, drvenih baraka, plinskih komora i pećnica za kremiranje, mogli su vidjeti, namirisati, osjetiti i dodirnuti smrt posvuda oko sebe: smrt njihovih voljenih osoba, smrt drugog Roma, smrt Židova, smrt gej muškarca, smrt Poljaka, smrt ljudskog bića.

Pa ipak, suočeni s katastrofom, Romi u Zigeunerlageru su ustali, progovorili, i podigli se. Hugo Höllenreiner, tada star 11 godina, prisjeća se kako je njegov otac prosvjedovao protiv nacističkih stražara: “Mi ne izlazimo! Uđite ovdje! Ako želite nešto, morate ući unutra!”

Od tada smo otišli toliko daleko. Došli smo do točke kada u nekim regijama romska politička misao, romske institucije i romska znanost više nisu samo o Romima, nego sa i Romima. Europski romski institut za umjetnost i kulturu, programi romskih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu, Harvard i druga mjesta autoritativni su primjeri u tom smislu.

Ipak, romske zajednice diljem svijeta još uvijek su pod prijetnjom – pogotovo danas, kada se iskorištava dugotrajni romski kriminal, i on-line i offline, kao oružje za anti-romsko nasilje. Utvrđeno je lažnim informacijama, lažnim policijskim DNA dokazima, rasističkim intelektualcima, neonacističkim skupinama i grupama osvetnika.

U međuvremenu mnogi Europljani su šutjeli pred toliko nečovječnosti. Svijet je prije deset godina u Mađarskoj zanemario ubojstvo petogodišnjeg Robbi Csorbe i njegovog oca. Grci nisu reagirali kada je 2018, Yannoula, 13-godišnja romkinja ubijena u Grčkoj. Talijani su šutjeli pred ubojstvom sestara Halilović, Francesce, Angelice i Elisabeth, u dobi od četiri, osam i dvadeset godina, koje su žive spaljene 2017 – a to nije bila iznimka, budući da se broj rasno motiviranih napada u Italiji utrostručio od 2017. do 2018. godine.

Europljani možda čak ne znaju i niti brinu o ubijanju 23-godišnjeg Davida Poppa prošle godine u Ukrajini ili okrutnih anti-romskih rulja u Italiji i Francuskoj u posljednjih nekoliko mjeseci. Bez obzira da li Romi žive u istočnoj Europi ili zapadnoj Europi, SAD-u, Brazilu, Argentini ili Kanadi, svi smo osuđeni na kolektivnu krivnju zbog toga što smo Romi. A trkačka spretnost romske inferiornosti dopušta gadji da moralno opravdava njihovu ravnodušnost i nedjelovanje zbog zla i nasilja.

Često nam se govori da smo nacija preživjelih, ali često zaboravljamo na naše pretke, koji su ustali protiv nacista i odupirali se suočavanju s bijedom, baš kao i 6.000 naših Roma na dan 16. svibnja 1944. I prečesto im zaboravljamo odati počast. Prečesto nas nedostatak prostora, spomenika, povijesnih knjiga i muzeja sprečava nas da se sjetimo.

Iznošenje istine i prikupljanje povijesnih podataka važni su za uspostavu sjećanja na prošlost i stvaranje trajnog izvješća o nasilju protiv Roma. I tako, danas, odajemo počast našem otporu i govorimo istinu o progonu naših romskih zajednica tijekom holokausta.

Ne-Romi, svijet gadje može i mora učiti iz fascinantne povijesti romskog naroda, koji su od jedne generacije do druge uspjeli ostati suosjećajni, a ne neprijateljski nastrojeni; oprostiti, a ne osvetiti se; i nažalost, čak i biti poslušni tlačitelju, ali još uvijek svjesni nepravdi koje su iskusili i nastaviti će doživljavati.

U spomen na otpor, sudjelovanje saveznika također je vrijedno pamćenja. Danas, dakle, odajemo počast i našim saveznicima.

Ove godine Kongres i Senat SAD-a pokazuju Romima znak pravednosti i poštovanja uvođenjem prve dvostranačke rezolucije o priznavanju romske baštine i povijesti.

Kada smo počeli razmišljati o mogućnosti zagovaranja za takvu rezoluciju, naš kolega Romani, Nathan Mick, iskusni američki političar, ohrabrio nas je i savjetovao kako postupiti. No, također smo blisko surađivali s našim neromskim saveznicima, uključujući i radnu skupinu Roma u Washingtonu. No, evo što je ovaj proces učinilo simboličnije moćnijim i najznačajnijim za mene: jedan od najvećih pristaša i stratega koji zajedno s nama surađuje na ovoj inicijativi bio je Valentin Mihalache, kolega iz Rumunjske.

Stoga, da bi se storilai povijesna svijest Roma i neroma o zločinu holokausta protiv romskog naroda i njihovom otporu, ono što nam treba je i živahno i istinsko priznanje i glasove zajednice koji repliciraju uspomenu koju su uspostavile druge zajednice preživjelih.

Ovaj rad temelji se na govoru Margarete Matache na konferenciji “Zanemareni glasovi: Globalna romska dijaspora” na Harvardu 2019. godine.

Margareta Matache je instruktorica na Harvard FXB Centru za zdravlje i ljudska prava i bivši direktor organizacije za prava Roma, Romani CRISS.

Izvor: fpif.org

0