Povijest Roma: Stradanja za vrijeme Drugog svjetskog rata (II)

Foto: screenshot//encyclopedia.ushmm.org
Autor: Fran Radonić Mayr

Informacije o stradanju Roma pod nacističkim režimom najvećim su dijelom izvađene iz knjige “Sindrom parije” Iana Hancocka, a informacije o stradanju Roma pod ustaškim režimom iz “Priručnika za učitelje i nastavnike: Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945.” Danijela Vojaka, Gorana Lapata, Ive Pejakovića i Nevena Kovačeva.

Stradanja Roma u nacističkoj Njemačkoj

Krajem 19. stoljeća u Njemačkoj je održana konferencija o “Ciganskoj prljavštini” (Der Zigenerunrat), na kojoj su doneseni planovi o okupljanju svih Roma diljem Njemačke na jedno mjesto. Također, predložen je sustav kojim bi se zvona u selu oglasila i upozorila kada su Romi u blizini. Ta je konferencija dovela do osnivanja Središnjeg ureda za borbu protiv ciganske smetnje u Münchenu 1899., a ured je ukinut tek 1970. Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća policija je osnivala posebne urede kako bi držala Rome pod stalnom prismotrom, takozvanu Cigansku informativnu službu (Zigeuenernachrichtendienst ili Zigeunerzentrale). Rome se nasumično fotografiralo i uzimani su im otisci prstiju kao da su zločinci.

Kada je Adolf Hitler došao na vlast 1933. njegova je nacistička uprava naslijedila navedene zakone protiv Roma. Zanimljiva je činjenica da u to doba u Njemačkoj nisu postojali nikakvi zakoni protiv osoba židovskog podrijetla, koji su od 1918. bili ustavno jednaki s ostalim Nijemcima. Iz toga je razloga istraživačka skupina SS-a već u prvih par mjeseci nacističke vladavine mogla predložiti da se sve Rome koji su tada boravili u Njemačkoj ubije tako da ih se ukrca na brodove i potopi usred oceana. Također, neki su Romi sterilizirani već 1933, dok Židovima to još nisu radili.

Kriteriji koji su određivali tko je Rom bili su drugačiji i nešto stroži nego oni koji su određivali tko je Židov: ako su dvoje od osmero prabaki ili pradjedova bili barem dijelom Romi, ta je osoba imala previše romskog naslijeđa da bi joj se dopustilo živjeti, dok je za Židove vrijedilo da imaju barem jednu židovsku baku ili djeda.

Zakon za zaštitu njemačke krvi i časti izglasan je 1935. godine te je odredio da državljani Reicha mogu biti samo Nijemci i građani “srodne” krvi, a da Romi i Židovi to striktno ne mogu biti i shodno tome ne posjeduju građanska i politička prava. Heinrich Himmler je krajem 1938. na snagu donio Dekret o borbi protiv ciganske opasnosti koji je naznačio da je problem Roma bezvjetno pitanje rase, a godinu dana kasnije, Johannes Behrendt, iz Ureda za rasnu higijenu, u ime Stranke je izjavio da smjesta treba pokrenuti “eliminaciju bez odgode” sveukupnog romskog stanovništva, uz zadržavanje nekoliko obitelji u ograđenom prostoru kako bi ih antropolozi u budućnosti mogli proučavati. Između mnogo kategorija žrtava u Hitlerovoj Njemačkoj, samo se Rome i Židove odabralo uništiti zbog rase.

Zbog djelotvornosti Hitlerova genocida gotovo nijedan romski intelektualac nije preživio rat, a kako se Rome oduvijek zanemarivalo, kroničarima je bilo teško sastaviti njihovu priču od sitnih dijelova. Bili su prisiljeni informacije uvelike crpiti iz opisa preživjelih, kako Židova, tako i ostalih. Shoshana Kalisch je preživjela koncentracijski logor Łódź, te opisuje uvjete Roma dovedenih iz Austrije:

“Romi nisu dugo izdržali. Danima su ih ostavljali bez hrane, a njihovi posebni čuvari sadistički su ih mučili, tjerajući ih, primjerice, da gimnasticiraju dok se ne onesvijeste ili ne umru. Kako ih se držalo u strogoj karanteni, izolirane od ostatka geta, Rome se lako zanemarivalo ili zaboravljalo.”

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: phralipen.hr

0