Povijest Roma: Robovlasništvo u Europi (I)

Foto: wikipedia.org
Autor: Fran Radonić Mayr

Informacije o robovlasništvu Roma u Europi najvećim su dijelom uzete iz knjige Sindrom parije Iana Hancocka, britanskog lingvista romskog podrijetla koji je svoju karijeru posvetio proučavanju romskog jezika i povijesti.

Romi su se doselili u Europu oko 1100. godine, a njihovi su zanati poput izrade tkanina i vatrenog oružja koristili Europljanima. Međutim, zbog drugačijeg jezika i tamnije boje kaže, taj stav nije potrajao. Budući da su Tatari 1241. godine krenuli u invaziju Europe, u kršćanskim se prostorima počelo vjerovati da su Romi zapravo Tatari. Čak i danas, jedna od riječi za “Roma” u njemačkom je jeziku “Tatar” (“poganin”, “koji nije kršćanin”).

Osim straha od Tatara tu je i pitanje boje kože te tradicionalno bjelačko poimanje tamnije kože kao nečeg zlog. U europskom folkloru možemo naići na mnoga mjesta koja spominju romsku boju kože: grčka poslovica kaže “Idi ciganskoj djeci i izaberi najbjelije”, a jedno elizabetansko uvjerenje poručuje “Cigani bi odavno izgubili svoju garavu put da su prekinuli svoj prljavi način života”.

Zbog silnih ratova Europa je zatvarala trgovačke putove, teško hranila vojnike i ostatak stanovništva te se polako krenula oslanjati na besplatnu radnu snagu za jeftiniju proizvodnju hrane i robe. Drugim riječima, pretvorila je Rome u svoje robove.

Rome je snašlo ropstvo pretežito u južnoj Europi te su postali toliko potrebni privredi da su se uskoro počele poduzimati mjere kojima ih se prisiljavalo da ostanu. Usprkos tome, Romi su često bježali prema sjeveru i zapadu, ali bi ih u Njemačkoj i Poljskoj snašle takve okrutnosti da su se vratili u planine i šume južne Europe, gdje ih je ponovno dočekalo ropstvo. Uskoro su i pravnim putem inkorporirani u sustav koji će se narednih pet stoljeća snažno oslanjati na njih.

Najstariji dokumenti koji spominju Rome kao robove sežu do razdoblja od 1331. do 1355. godine, vladavine austrijskog vojvode Rudolfa IV i cara Srba, Bugara, Grka i Albanaca Stefana Dušana, koji je jednu petinu svojih Roma poklonio manastirima i zemljoposjednicima. U tim se dokumentima Romi oslovljavaju kao sclavi, scindromi ili robie, što su rumunjske i slavenske inačice za riječ “rob”.

Romi su podijeljeni na kućne robove (tsigani de casatsi) i robove za poslove u polju (tsigani de ogor). Postoje i daljnje podijele tih ropskih poslova. Između ostalog, Romi su bili rudari, krotitelji medvjeda, rezbari drvenih žlica, glazbenici, konjušari, kočijaši, kuhari, košari, kovači, perači zlata, izrađivači sita i ličioci. Specifičnost balkanskog ropstva je u tome što su sami robovi trebali plaćati porez državi ili vlasnicima. Na taj im se način uzimao dio koji su bili u mogućnosti zaraditi za sebe.

Bojari (feudalna aristokracija Rusije, Bugarske, Moldavije i Vlaške) su bili najokrutniji prema svojim robovima. Imali su poseban kazneni zakonik gdje je bilo dozvoljeno batinanje Roma po stopalima sve dok “meso ne bi visjelo u krpama”. Kad bi uhvatili bjegunca, nakon nemilosrdnog bičevanja, vrat bi mu postavili u željezni obruč podstavljen oštrim šiljcima tako da nije mogao pomaknuti glavu, pa ni zaspati ili odmoriti se, jer bi ga šiljci oko vrata ubili. Bojari nisu smjeli ubijati robove, ali o polaganom mučenju do smrti nije bilo riječi. Također, nikakav im zakon nije branio da uzimaju najljepše djevojke za svoje ljubavnice, da razdvajaju žene od muževa te djecu od roditelja.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: phralipen.hr

1