Priča o tri Šabana

Autor: David Naum

Ovo je priča o troje ljudi sa istim imenom. Ali ne veže ih samo  isto ime, jer  i svi mi koji smo između njih, htjeli, ili ne htjeli, smo dio te priče.

Prije nešto više od deset godina je umro Šaban Bajramović. Mediji su ga proglasili “kraljem romske glazbe”. Priznati ću, sviđalo mi se kako pjeva, uspijevao je ono što drugima još dugo vremena neće poći za rukom. Spojio je romsku glazbu sa jazzom, bluesom,…. Da ne ulazim u detalje, za ovu priču su važni drugi podatci.

Oboljeli Gospodin Bajramović nije imao sredstava za život i tu je reagirala Vlada, resorni Ministar (osobno uručio rešjenje o mirocini), pa čak i tadašnji Predsjednik države.

Izborena je mirovina. Kako? Naravno, van zakona.

Možda netko tko je “kralj romske glazbe” to i zaslužuje. Nije moje da mjerim, iako sam… (upotrijebiti ću onaj čuveni američki izraz) iako sam porezni obveznik i redovno izmirujem svoje obaveze.

Elem, sve bi se kod mene završilo na usmenom negodovanju  humoriste, da tu nisu bile i neke svima znane činjenice. Šaban Bajramović se u intervjuima hvalio kako je:

“Najplaćeniji pjevač na svetu…”… Jer za jednu otpjevanu pjesmu na romskim svadbama, širom Europe, dobija čak i desetak tisuća evra… Dolazi ispred kamera, sjedeći ispred niškog hotela “Europa”, hvalio kako je tri “ovakva hotela prokockao”.

Neću napustiti ono kršćansko stanovište: O mrtvima sve najbolje! Ovo gore sam napisao iz dva razloga. Prvo da pokažem kolika je bila popularnost građanina Šabana Bajramovića, a drugo kao uvod u moj postupak koji je tada uslijedio.

Napisao sam članak, koji sam započeo starim vicem o crvčku i mravu. Vrijedni, umorni i siromašni mrav, je zamolio cvrčka, poznatu estradnu zvijezdu, da bar jednom kada bude u Parizu, ode na groblje Per la Šez.

– Jesi li čuo za groblje Per la Šez? – pitao je mrav.

– Nisam! – priznao je cvrčak.

– Tamo otiđi i nađi grob La Fontena! Znaš li ko je La Fonten?

– Ne znam! – opet je priznao cvrčak.

– Kada odeš na grob tog čuvenog basnopisca, reci mu glasno da je glup!

– Misliš li da će me čuti? – Pitao je sarkastično cvrčak.

– Uvjerenen sam, hoće! – Odgovorio je mrav.

Članak sam nastavio podatcima o Šabanu Bajramoviću… I to je objavila tadašnja “Politika”.

Ovu priču neću slati na istu adresu. Svi kažu da su se vremena promijenila, a ja pokušavam da dokažem kako su ostala ista.

Pre neki dan je u Aleji zaslužnih građana, sahranjen “kralj narodne glazbe”. Možda je Šaban Šaulić stvarno kralj glazbe. Priznajem, volio sam njegove pjesme i danas su mi drage. Desetlječima sam kafančio uz note i riječi za koje se govorilo “od Šabana”.

Ne smatram sebe više kompetentnim da pišem o operi, nego o kafanskoj glazbi. Sigurno oni koji me viđaju na jednom od ta dva mjesta i ne pomišljaju kako postoji i ono drugo. Osobn sam sretan što je tako.

To me potiče na pitanje: Da li je mjesto Šabanu Šauliću u Aleji zaslužnih građana. (kod populusa se to zove Aleja Velikana.)

Zar je bilo potrebno da Vlada šalje avion kako bi se prenijelo njegovo telo? Za razliku od Bajramovića, Šaban Šaulić sigurno spada u najsituiranije građane ove države. To govori i činjenica da ne živi u prizemnoj kućici, u ulici u kojoj se rodio, kao prvi Šaban, već u vili na elitnom Dedinju.

Da i te činjenice ostavimo po strani. Šaulić je sahranjen u Aleji zaslužnih građana, posle Nikole Mitića. Trenutno je izložba u Muzeju Narodnog pozorišta pod nazivom “Nikola Mitić, bariton 20. stoljeća.” Za one manje upućene Mitić je pjevao ne samo na svim opernim scenama bivše Jugoslavije, već, da ne nabrajam, od USA do Sovjetskog Saveza.

U vezi sahrane Šabana Šaulića se nisu oglasile uticajne osobe srpske kulture. Šutjeli su direktor filharmonije, upravnik Nacionalnog teatra, upravnik Narodne biblioteke, direktor Narodnog muzeja,… Razumijem, njih postavlja Vlada. A stav Vlade, vidio se. Šutio je i Rektorat Beogradskog Univerziteta, šutila je SANU, šutjeli su istaknuti umjetnici,… zar je moguće da su se svi složili ovog puta sa stavom Vlade? Ili se boje da će, ne daj Bože, već sutra umrijeti, pa da će im Vlada, u znak “odmazde” uskratiti pristup u Aleju zaslužnih? A svi oni, sigurno misle, zaslužili su to i prezaslužili. Pogotovo kada se usporede sa nekim kafanskim pjevačem, koji je slavu sticao i održavao pod vašarskim šatrama.

Dio ove priče je i treći Šaban.

Tog Šabana Beograđani viđaju svaki dan. Ja mu znam i prezime, ali mi je on osobno, kada sam mu rekao u kakvu priču želim da ga smjestim, zabranio da to napišem. I ispoštovati ću to. Razumijem njegov strah, jer on radi nešto što je protuzakonito.

Šaban je skupljač papira i kartona. Zar se ne pitate zašto je zabranjeno sakupljati stari papir? Pa sve ono što se nalazi u kontejnerima, pripada Gradskoj čistoći. Uz to gurati kolica sa stotinama kilograma tereta po gradskim ulicama,… još gore, ako je to napravljeno od bicikla, (atest, dozvola i ostalo) je zabranjeno.

Da ne dužim, Šabana je strah da mu napišem prezime.

A Šaban je poseban u mnogo čemu. Trideset godina sakuplja stari papir i karton. Svaki radni dan između dvije stotine i tri stotine kilograma. Ponekad ima i više, ali  njegova korpa na dva točka, koju je ugradio umjesto prednjeg na rashodovanom biciklu, ne može više da ponese. Šaban najviše mrzi nedjelje i državne blagdane. Tada ne može da sakupi ni polovinu gore rečene težine.

Poseban je i u još nečemu. Uključimo matematiku. Matematika je najnemilosrdnija znanost. Neću vas zamarati činjenicama koliko je ovaj treći Šaban zaradio i gdje živi. Zapravo za zadnjih trideset godina promijenio je pet lokacija za svoju krovinjaru. To kako materijal od jedne kuće nosi na bicikli na drugi kraj grada, nekom drugom prilikom.

U pitanju su brojevi.  Zanemarimo činjenicu kako je kilogram papira od 2,5 dinara, do… Rijetki su koji postignu više od 4 dinara.

A brojevi kažu: Reciklirana tona papira uštedi 4.200 kilovata energije, uštedi se 380 litara benzina, uštedi se 32 tone vode.

Skratiću ovu suhoparnost činenjicom kako  za svaku tonu novog papira mora da se posječe 17 stabala pedesetogodišnjeg drveta.

Kada ovo što slijedi pročitate, siguran sam reći ćete kako je treći Šaban iz ove priče, zapravo prvi.

Jer on je za trideset godina državi uštedio 42 šlepera benzina, preko 3820 pedesetogodišnjih stabala drveća… Znam, zamorno je ovo da se čita. Zamislite samo šumu sa skoro četiri tisuće stabala petodeesetljetnog drveća. Svatko bi se u njoj izgubio.

Navesti ću još jednu suhoparnu činjenicu. Srbija godišnje troši 20 miliona eura za uvoz starog papira. Neophodan je u proizvodnji,… nema ga dovoljno.

Ovaj treći Šaban ne ide u kockarnice, nikada neće imati čak ni kuću od cigala, a kamoli na Dedinju. Nikakav nonsens u vezi njega neće ni jedna Vlada da napravi.  Jer ovog trećeg Šabana ne obožava pet miliona Srba, tako da nitko neće odobravati ono što se bude “uradilo” za njega, bilo da je živ, ili mrtav.

Ipak je ovo samo  priča o tri osobe sa istim imenom. Ali ne veže ih samo  isto ime, jer  i svi mi koji smo između njih, htjeli, ili ne htjeli, smo dio te priče.

Da li smo se izgubili u Šabanovoj šumi?

Izvor: pulse.rs

0