Romski pomagači u nastavi oslonac su djeci, roditeljima i školi

Foto: Phralipen
Autor: Elvis Kralj

Kao pomoćnik u nastavi počeo sam raditi školske godine 2002/2003. Nikada nisam mislio da ću se time baviti. Nekada sam želio biti vozač ili nakon završene srednje škole upisati Učiteljski fakultet, što su priželjkivali i moji roditelji. Kada me kontaktirala ravnateljica škole u kojoj su tražili romskog pomagača za nastavu već sam radio kao vozač i primao plaću manju od minimalne. Ravnateljica me dobro poznavala, a njezin je suprug bio moj učitelj pa mi je s povjerenjem ponudila ovaj posao. Nisam bio siguran što točno moram raditi i hoću li ja to moći, ali pomislio sam kako vrijedi pokušati jednu školsku godinu, a i plaća je bila veća od one koju sam zarađivao. Tako sam krenuo, a u toj školi radim i danas.

Potpora u akademskom i socijalnom obrazovanju

Romska djeca uopće nisu imala naviku redovitog pohađanja nastave pa su počeci bili jako teški. Morali smo kucati od vrata do vrata, moliti roditelje da pripreme djecu za nastavu, a iz naselja smo ih pješice, po raznim vremenskim uvjetima, vodili u školu. Pored toga, djeca nisu poznavala jezik i nisu nosila školski pribor, što je dodatno otežavalo nastavu, a ti problemi postoje i danas. Iako su osigurani udžbenici za romsku djecu, roditelji bi im trebali osigurati bilježnice i dodatni pribor, a oni to često ne čine jer to još uvijek ne smatraju bitnim za napredak djeteta. Ponekad bih ja, kao i ostali pomagači u nastavi, uskočio pa djetetu kupio olovke, bojice ili neki drugi pribor, ali nisam siguran koliko je to dobro jer se roditelji vrlo brzo naviknu da će njihovu obavezu i ubuduće preuzeti netko drugi. Kada se uvodilo zanimanje pomoćnika u nastavi za romsku djecu ono isprva uopće nije bilo prepoznato kao iznimno značajno, već tek kao neka mjera za uspostavu bolje komunikacije učitelja/učiteljice s djetetom, kao pomoć pri razumijevanju gradiva te pomoć za postizanje kakve-takve bolje ocjene. S vremenom se ipak pokazalo da je pomoćnik u nastavi za romsku djecu prijeko potreban i da mora biti pravi profesionalac u svom poslu. Romska djeca žive po naseljima i mjestima većinom izoliranim od ostalog svijeta i kada prvi puta dođu u školu nađu se u, doslovno, potpuno novoj sredini te po nekoliko sati ne vide svoju majku. Potrebno im je da se na nekoga mogu osloniti, a to mora biti osoba koja razumije njihov jezik i sredinu i upravo je to romski pomagač. Kroz razgovore s pomagačem djeca su počela bolje govoriti hrvatski jezik i pravilno se izražavati. Posao koji radim postao je dio mog bioritma. Svake godine događa mi se isto. Na početku školske godine imam laganu nervozu jer ne znam s kakvim ću se problemima susresti. Ipak, sedamnaest godina iskustva učinilo je svoje, stekao sam samopouzdanje koje mi olakšava rad i vrlo brzo ostvarim kontakt sa svakim djetetom. Često kada razmišljam postavljam si ista pitanja – jesam li kao pomagač u potpunosti dio kolektiva koji se trudi da djeca stvarno ostvare dobre rezultate te koliko je moj rad bitan za zajednicu.

U Međimurskoj županiji gdje radim, pomagači rade s djecom od male škole do 4. razreda osnovne škole, ali oni s djecom ostaju u kontaktu tijekom cijelog školovanja. Ja s učenicima 7. i 8. razreda ostajem iza posla i razgovaram. Oni imaju svoje snove i želje, a neke od njih ne mogu ostvariti boljim ocjenama. Budući da ih poznajem, dobro mogu procijeniti kapacitete svakog od njih i usmjeriti ga u daljnjem školovanju.  Primjerice, netko od njih sanja da će postati pilot, a njegove ocjene, znanje i sposobnosti pokazuju da bi ipak bio bolji u nekoj drugoj djelatnosti. Savjetujem ga da bude realan i da pogleda ono u čemu je dobar, ono što će mu omogućiti da nakon školovanja može uspješno raditi i zarađivati.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: phralipen.hr

0