Poznati romski glumac Neđo Osman o životu Roma u zapadnoj Europi

Neđo Osman
Foto: TKO/Sosebee
Autor: Dalibor Tanić

Neđo Osman je diplomirao Glumu na Filmskoj i Kazališnoj Akademiji u Novom Sadu u klasi profesora Radeta Šerbedžije. Glumačku karijeru započeo u romskom Teatru Phralipe iz Skoplja. Od 1995. je zajedno sa Nadom Kokotović osnivač, umjetnički direktor, režiser i glumac u Teatar TKO – Koreodrama / Romano Teatar Köln Osman pored angažmana u Teatru TKO bio je angažiran i u njemačkim gradskim teatrima u Dusseldorfu, Saarbrückenu, Frankfurtu na Majni, Nordhausenu, Kölnu, Nürnbergu. U intervjuu sa Neđom, jednim od rijetkih Roma koji živi na kazališnim daskama, govorili smo o teatru, politici, sterotipima, mladoj generaciji Roma i mnogim drugim stvarima.

Vi ste jedan od rijetkih, ako ne jedini glumac koji je Rom. Dugo se bavite glumom i sigurno iz vaše perspektive život Roma i Romkinja, koji interpretirate preko vaših predstava, izgleda drugačije. Kako danas, prije svega u Europi, izgleda život Roma i Romkinja?

-Točno, ja sam jedan od rijetkih profesionalnih glumaca Roma iz bivše Jugoslavije. Završio sam Kazališnu Akademiju u Novom Sadu. Danas postoji nekoliko romskih glumica i glumaca iz tih naših krajeva sa završenom Akademijom. Postoji također nekolio glumaca u Mađarskoj i Rumunjskoj sa završenom Akademijom za glumu. Nažalost, među njima postoje samo rijetki koji su se izjasnili  kao  Romi. Ovo sam dodao, da bi se ipak znalo da postoji nekoliko profesionalnih romskih glumaca, ali se za sve njih jos uvijek ne zna, zbog ovog problema. Ovo je moj odgovor na pitanje, da sam jedini romski glumac.

Vaše drugo pitanje: što mislim  o današnjem životu Roma i Romkinja prije svega u Europi?

Moram reći da je na to pitanje jako teško dati kratak odgovor. Taj kratki odgovor bi bio sljedeći: živi se, teško, siromašno, kratko, ali i veselo i puno života i različito. Različito kada su u pitanju obrazovani Romi, koji često i ne govore da su Romi, da bi lakše prošli u životu, i jako, jako teško onim Romima, koji bez ikakvog obrazovanja pokušavaju preživjeti u Njemačkoj, ili nekoj drugoj europskoj zemlji, pod stalnim pritiskom latentnog rasizma i ustaljenih klišea.

Ali život Roma u europskim držzavama, je utoliko bolji, jer ne žive u tom neredu, u tom strahu, u toj tužnoj siromastiji  i u toj “improviziranoj sreći” u kojoj žive Romi na Balkanu.

Na Zapadu, utoliko je bolji život, jer je i strah i siromastija, kao i sreća, upakirana u šareni papir. Postoji više mogućnosti, da čovek opstane i da sebi i svojoj obitelji stvori jedan pristojan život, ako se na ozbiljan način integrira u ovo društvu. S druge strane, postoje Romi izbjeglice, koji godinama žive “ni na nebu ni na zemlji“. Godinama su u Njemačkoj, a imaju još uvek izbjeglički status. Njihova djeca govore njemački, idu u njemačke škole, rastu u Njemačkoj, a status im je potpuno neizvjestan.

Što se tiče polititičkog i kulturnog života Roma u Njemačkoj, on se svodi na nevladine organizacije, koje  vode uglavnom  mladi Romi, koji organiziraju s vremena na vrijeme seminare, diskusije protiv anticiganizma i holokausta, i to jednom do dva puta godišnje. To što nedostaje i čega je nekada bilo, to su programi i organizacije  u kojima će se Romi okupljati i družiti i gde će se romstvo i patriotizam širiti podjednako među mladima i među starima.

Opasnost među Romima u zapadnoj Europi, posebno među mladima, u ovom slučaju u Njemačkoj, je u latetnoj asimilaciji. Na primer,  mladi Romi, uglavnom na svim svojim seminarima i konferencijama, diskusijama i razgovorima, govore na njemačkom jeziku. Jedan jako mali broj mladih Roma govori romski jezik, a o povijesti Roma uglavno se informiraju preko interneta a najveći dokaz patriotizma je slikanje sa romskom zastavom. Opasnost za Rome u zapadnoj Europi je u gubljenju romskog jezika i u neizjašnjavanju svoje nacionalne pripadnosti.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: portal-udar.net

2