Romi kroz filmski medij 20. stoljeća

Foto: screenshot/mojtv
Autor: Selma Pezerović

„Šezdesete godine 20. stoljeća retrospektivno se čine kao zlatno doba hrvatskog filma i jugoslavenske kinematografije u čijem je proizvodnom, estetičkom, recepcijskom i političkom okviru hrvatski film integrirano djelovao do 1991. godine“, riječi su kojima započinje tekst Tomislava Šakića u monografiji objavljenoj uz izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost, a koja se održava u Muzeju za umjetnost i obrt do 30. rujna.

Da bi se odgovorilo na pitanje – Što je prethodilo “zlatnom dobu hrvatskog filma” i kako su filmovi s romskom tematikom i motivima pronašli svoje mjesto u jugoslavenskoj kinematografiji?, valja se vratiti mnogo godina unazad i to u 1896. godinu kada je u Zagrebu održana prva filmska projekcija (godinu dana kasnije od prve pariške projekcije). Kako je film uskoro postao razonoda gradskog stanovništva tako i svi veći hrvatski gradovi uskoro imaju stalne kinematografe. U priči hrvatske kinematografije valja spomenuti Franju Ledića, jednog od prvih istaknutih hrvatskih filmskih autora. Ledić se vraća u Zagreb 1925. godine, nakon što je u Berlinu postigao velik uspjeh snimljenim hororom Angelo, s idejom da ovdje izgradi “filmski grad” u kojem će se snimati filmovi o Romima i njihovu životu jer je smatrao da su oni naša autohtona egzotika za koju će svjetska publika biti zainteresirana. Osnovao je tvrtku Ocean film i kupio zemljište u Horvaćanskoj ulici te je izradio prve planove za izgradnju filmskog kompleksa. Zbog nedostatka novca te slabog interesa potencijalnih investitora i publike za orijentalan film, nikada nije dovršio snimanje filma Ciganska krv – dobrotvorka Balkana.

“Prema riječima Ledića, film je trebao biti velebni ep koji prikazuje pustolovine iz ciganskog svijeta – mržnju, osvetu, ljubavni trokut, slavlja, glazbu i ostalo”, kaže Daniel Rafaelić, hrvatski povjesničar filma i ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra.

Nijemci u to vrijeme snimaju MetropolisNibelunge i neke druge filmove pa se Ledić upušta u novi poduhvat. Od snimljenih materijala 1927. godine napravio je kratki film Ciganin, Hajduk, Brnja, Ajvanar u trajanju od 8 minuta, kojim je sačuvao dokumentarnu jezgru o Romima u Zagrebu, a koji je publika na predavanju profesora Rafaelića u Arheološkom muzeju za vrijeme Dana romske kulture imala priliku pogledati. Ipak, taj film ne prolazi u kinima, a lokalni kino vlasnici u Zagrebu Ledića gledaju kao uljeza.

“Ekspresionictička tipizacija pojedinih lica u filmu odlično prati karakterizaciju likova u priči koju je ispričao. Dugi niz godina ovaj film nije bio dostupan, ali zahvaljujući profesoru Dejanu Kosanoviću svjetska ga je javnost vidjela na Festivalu nijemog filma u Pordenoneu. Njegovo prikazivanje izazvalo je velik interes. U Zagrebu su tada mnogi pokušavali snimiti film, ali Romima se nitko nije bavio, osim Ledića koji im je dao glavnu ulogu.”– rekao je prof. Rafaelić za Ledićev film te dodao:“Valja ipak naglasiti da je Ledić time sačuvao dokumentarnu jezgru o ljudima koji će svega petnaestak godina kasnije, zajedno sa Židovima, Srbima i političkim neistomišljenicima, biti sprovođeni u logore. Uvođenjem rasnih zakona Romi su postali dio društva kojeg tadašnji  Zagreb ne želi i kojeg se srami.”

Druga polovica stoljeća

U monografiji uz izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost, u poglavlju Filmske šezdesete – od nove filmske prakse do povratka publici Tomislav Šakić nastavlja s opisom stanja u domaćoj kinematografiji te navodi kako su do kraja 1950-ih domaći film uvelike zahvatili simptomi koji su već harali svjetskom kinematografijom. Bila je to kriza na svim razinama: kriza prikazivanja, kriza naracije, kriza produkcije, generacijska kriza, financijska kriza. Prema kraju desetljeća, tijekom kojeg se u nas nastojao primijeniti, razviti i standardizirati klasični studijski sustav, “kriza” je upućivala na akumuliranje novih filmskih snaga, novih stilskih i narativnih postupaka, novih tehnologija (kolor, sinkroni zvuk, lagana kamera, a uskoro i zum). Te su snage naposljetku od 1959. do 1960. buknule u svim kinematografijama, na čelu s francuskim novim valom. Film “tradicije kvalitete” i “film očeva”, kao i svaki oblik “studijske”, industrijske kinematografije, uskoro su bili pometeni novim modelima proizvodnje filma i novim (niskobudžetnim i nezavisnijim) “filmskim praksama” kojima su dominirale male filmske ekipe, kamere koje je bilo moguće nositi u ruci, zvuk koji se mogao snimiti na terenu, redatelj koji bi se u konačnici nametnuo kao “autor”, često upravo kao scenarist, tj. pisac vlastita filma. Film je od “objektivnog” prikazivanja svijeta, od aparata koji pregledno pripovijeda filmske priče i (po)kazuje svijet postao oblik gledanja tog svijeta. Film je od dramske forme postao (opet, jer je to već bio u ranom nijemom razdoblju) pripovjedna i izlagačka forma, a snimanje kamerom od “živog fotografiranja” izvanjskog svijeta postalo je „filmskim pisanjem“, prikazivanjem posebnoga filmskog svijeta.

Cijel članak pročitajte ovdje.

Izvor: phralipen.hr

 

0