Iluzije o jednakim pravima i mogućnostima za Rome u Hrvatskoj

Foto: Pixabay
Autor: Benjamin Ignac

Krajem 2017. došlo je do eksplozije broja novinskih članaka vezanih uz kriminalitet Roma te nenamjensku upotrebu novca za socijalnu skrb na području Međimurske županije. Neki su korisnici socijalne skrb bili uočeni u kasinu, tema koja je čak došla na red i u emisiji “Provjereno“. Lokalne vlasti reagirale su održavanjem posebnog sastanka u siječnju 2018. godine, gdje su najavili strože kontrole trošenja socijalne skrbi te uspostavljanje specijalne policije za Rome. Naravno, umjesto da situaciju ublažavaju, županija i mediji su u ovome vidjeli priliku da ponovno iskoriste Rome kao žrtveno janje za političke bodove. U većini intervjua s medijima, župan Međimurske županije Matija Posavec je nažalost iskoristio onu staru “Romi uživaju svoja prava, pa bi morali poštovati i svoje odgovornosti”. Kao da već nije bilo dovoljno netrpeljivosti, ova retorika je bila dodatan poticaj na više etničke mržnje te portretiranja Roma kao tereta građana Međimurja i Hrvatske.

No, je li Hrvatska uopće zemlja jednakih prava i mogućnosti za sve ljude i uživaju li Romi zaista svoja prava?

Na papiru, Romi su jednaki i trebali bi imati ista prava i mogućnosti kao i svi ostali građani Republike Hrvatske. Ali problem je što u praksi društvo i vlasti uvijek nađu načine da ograniče prava manjina. Prema posljednjoj službenoj anketi Europske Unije o manjinama i diskriminaciji provedenoj 2016. godine, Romi i dalje imaju dug put ka ravnopravnosti u Hrvatskoj. Korijen mnogih problema i nejednakosti koje Romi doživljavaju upravo je diskriminacija. Na papiru bi romska djeca trebala imati pravo na kvalitetno obrazovanje u mješovitim školama. U stvarnosti hrvatski roditelji protestiraju i blokiraju ulaze kako bi spriječili Rome da uđu u “njihove” škole te ispisuju svoju djecu iz škola u mjestima gdje žive Romi. Osam godina nakon europske presude protiv Hrvatske koja bi trebala stati na kraj razdvajanju Roma od ne-Roma u obrazovanju, 40% Roma još uvijek pohađa etnički segregirane škole u kojima su svi ili većina njihovih školskih kolega Romi, a nastavni plan im je često ograničen. Na papiru bi Romi trebali imati ista prava kod zapošljavanja, ali oko 50% Roma je izjavilo da su doživjeli diskriminaciju prilikom traženja posla. Samo je 21% Roma u Hrvatskoj moglo osigurati posao, dok među Hrvatima taj broj iznosi oko 61%. Na papiru bi Romi trebali imati jednaka prava na stanovanje. Umjesto toga prisiljeni su živjeti na rubovima u naseljima s lošom infrastrukturom, daleko od očiju Hrvata. Svaki treći Rom živi na područjima koja su zagađena ili su opasna po okoliš. Oko 41% kućanstava nema kupaonice, tuševe ili adekvatan pristup vodi. Kada su tražili stanovanje izvan naselja, 53% Roma doživjelo je diskriminaciju. Oko 32% Roma su doživjela diskriminaciju u drugim javnim službama kao što su javni prijevoz, bolnice ili čak centar za socijalnu skrb. Policija koja ima odgovornost služiti i štititi sve građane, etnički profilira Rome i pokušava povećati nadzor nad Romima, što je nezakonito. Također često koriste brutalnu i nepotrebnu silu u interakciji s Romima, što je također nezakonito. S obzirom na sve ovo, ne iznenađuje da 93% Roma u Hrvatskoj živi ispod državnog praga siromaštva i da imaju poteškoće sa integracijom.

(Pre)više prava?

Romi su očito u deficitu prava i zaštite, ponekad i od samih javnih tijela koja bi im trebala služiti kao pomoć. Lišeni su mnogih osnovnih prava koja su u javnosti predstavljena kao privilegija. Pravo na socijalnu pomoć polako postaje privilegija. Posjedovanje automobila je privilegija i mnoge romske obitelji su već morale predati svoje vozilo i izgubiti pravo na prostornu pokretljivost. Ubrzo će posjedovanje mobitela i interneta biti privilegija, kao i imati kupaonicu, toplu kuću tijekom zime, čistu i pitku vodu ili neke bolje cipele. Vlastima i javnosti je lakše opravdati romsku potrebu za socijalnom pomoći samo ako vide da zaista žive u ekstremnom siromaštvu predindustrijskog razdoblja. Kada Romi počnu težiti za nečim većim i namjenski koristiti tu istu pomoć za potrebe povećanja vlastitog životnog standarda, većinska populacija se počinje žaliti da Romi imaju previše i da iskorištavaju sistem.

Ne tvrdim da su svi Romi besprijekorni. Pogotovo ne oni koji nenamjenski troše novac u kockarnicama ili na alkohol. Međutim, sustav je također iznevjerio te pojedince. Kockanje je, na primjer, u osnovi isto što i alkohol, droga ili cigarete – tip ovisnosti koja ironično privlači ljude koji su već na dnu zbog siromaštva, depresije ili društvene izolacije. Ti su pojedinci ovisnici i trebalo bi im pomoći da se rehabilitiraju i educiraju o negativnom utjecaju njihove ovisnosti. Romi koji se bave kriminalnim radnjama su najvjerojatnije također pojedinci koji su bili prisiljeni na preživljavanje kroz iznimno nepovoljne životne okolnosti. Kolektivno kažnjavanje i stigmatizacija svih Roma za greške nekolicine neće donijeti nikakvu korist. Pogotovo ako to kažnjavanje krati njihova prava, dostojanstvo te mogućnosti za razvoj. Svakom pojedincu je potrebno pristupati individualno bez mogućnosti stigmatizacije i linča. Uz to, mediji i političke vođe bi se trebali usmjeriti na zagovaranje osnovnih ljudskih prava bez poticanja na mržnju. U međuvremenu bi svi trebali postati svjesni da u današnjoj Hrvatskoj Romi ni na koji način nisu privilegirani i da zapravo niti ne uživaju ista prava kao i ostali. Dokle god Romi nemaju ista prava i na papiru i u praksi, Hrvatska nije zemlja jednakih mogućnosti za sve.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Phralipena.

Izvori: phralipen.hr

0