Kako smo se izvukli iz romskog naselja, pokrenuli biznis i krenuli razvijati talent našeg genijalnog sina

Obitelj s kojom smo proveli dan nekada je nosila tipično romsko prezime Oršuš, no da bi dobili kredit za kuću, morali su ga promijeniti i danas se zovu Kovačić. Primili su nas u svom domu u Međimurju

rije petnaestak godina, Dubravko Oršuš bio je učenik bravarske škole i pokušao je dobiti stručnu praksu u jednoj tvrtki u Čakovcu. U pratnji tate Rajka otišao je na dogovoreni razgovor. “Izvukli smo najbolje košulje i zbigecali se”, opisuje tata danas. “Dok smo hodali prema ulazu, kroz glavu mi je prolazilo: samo da odmah ne shvate da smo Romi“, prisjeća se. Dočekala ih je tajnica, djelovala je vrlo ljubazno, i rekla da nema problema. Dubravka će odmah primiti na praksu. Dok je sastavljala ugovor, zagledala se u njegovu osobnu iskaznicu. Nakon nekoliko sekundi se nasmiješila i zamolila ih da pričekaju: “Moram samo nešto provjeriti sa šefom”. Vratila se za desetak minuta i rekla im da u tom trenutku ipak neće nikoga primati na praksu.

Sedam godina nakon tog događaja, Rajko Oršuš odlučio je cijeloj obitelji promijeniti prezime u Kovačić. Bila je to, pokazalo se uskoro, mudra odluka jer je tada već debelo punoljetni Dubravko konačno uspio dobiti kredit za kuću u obližnjem selu Mačkovec i sa suprugom Anđelkom i sinom Aleksandrom napustiti romsko naselje Pribislavec u kojem je živio od rođenja.

Kad je završio srednju školu, Dubravko nije uspio dobiti posao u struci, pa je s mamom Vesnom počeo raditi na pakiranju krumpira za Konzum u obližnjoj Belici. Dobio je stalan posao i radio je dvije smjene dnevno. Svaki dan je biciklom išao na posao, a kad bi se kasno navečer vraćao kući naletavao bi na zadirkivanja vršnjaka iz susjedstva. “Rijetko tko je iz moje generacije radio”, prisjeća se danas 33-godišnji Dubravko.

Nekoliko godina kasnije, preko agencije za nekretnine pronašao je malu kuću u Belici. Bila je to skromna, ali pristojna kućica, upravo ono što je tražio. Prikupio je svu potrebnu dokumentaciju iz firme i otišao u banku zatražiti kredit. Imao je sve tražene uvjete, pa se iznenadio kada su mu javili da kredit nije odobren. Uskoro je pronašao drugu kuću, ovaj put u Mačkovcu i ponovio je cijeli postupak, ali opet bezuspješno. Banka ga je ponovno bez nekog uvjerljivog objašnjenja odbila. U tom trenutku obitelj Oršuš definitivno je odlučila promijeniti prezime. Kovačić im je zvučalo zgodno pa su se odlučili nazvati tako. Dubravko je uskoro ponovno zatražio kredit, i to za istu kuću. “Gle čuda, taj put su mi ga odobrili”, komentira danas.

Preseljenje iz romskog naselja u svoju kuću u Mačkovec bio im je, govore Dubravko i Anđelka, najbolji potez u životu. On je u međuvremenu prestao pakirati krumpire i zaposlio se kao vrtlar u lokalnoj firmi. Nedavno je tamo dao otkaz i otvorio vlastiti obrt za košnju trave i održavanje vrtova. U tih osam godina koliko su u Mačkovcu, dobili su još dvoje djece, 5- godišnju Lanu i 2- godišnjeg Lovru, a najstariji Aleksandar kreće u peti razred. U školi je među najboljim učenicima, dvije godine uči svirati violinu, i rijetko je talentiran za crtanje. Obitelj je to prepoznala i posljednju godinu plaćaju mu i privatne satove kako bi se razvijao.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Autor: Petra Smoljak
Izvor: Telegram.hr

0