Hrvatski Romi: Dugo skrivana povijest stradanja u holokaustu

Autor: Anja Vladisavljević

Povodom Međunarodnog dana sjećanja na genocid nad Romima, povjesničar Danijel Vojak za BIRN govori o progonu i ubistvima koje su nacisti i njihovi hrvatski saveznici činili nad tisućama Roma, navodeći primjer nestanka 11-godišnjeg romskog dječaka koji oslikava zločine nad njegovim narodom.

Danijel Vojak, povjesničar Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba, priča nam o staroj fotografiji koju je pronašao. Fotografiju Stjepana Mavrovića, 11-godišnjeg dječaka romske nacionalnosti, čije je djetinjstvo prekinuto u lipnju 1942. godine.

Tu fotografiju mladog Stjepana i njegove porodice, koja je živela u Stupniku, na području Zagreba, su napravili policajci kada su ih uhapsili i poslali u Jasenovac, koncentracijski logor ustaškog pokreta u Drugom svjetskom ratu.

„Tu (u logoru Jasenovac) se gubi svaki trag o njemu”, kaže Vojak u intervjuu za BIRN.

Stjepan Mavrović se ne nalazi na spisku žrtava logora Jasenovac, ali Vojak ističe da ima informacije da je veći dio njegove porodice nestao nakon što su ih dopremili u logor.

„Kada pogledam fotografiju ovog dječaka, kada pogledam fotografiju njegove porodice, ja ustvari gledam fotografiju ljudi koji su ubijeni samo zato što su Romi”, dodaje on.

„Imao je samo 11 godina, nikome ništa nije učinio, njihova je imovina spaljena i opljačkana od strane tamošnjih stanovnika i vrlo je vjerovatno da je kasnije pripala nekome tko je ‘podobniji’, a ne Romima”, ističe Vojak.

Nakon rata u Stupniku, gde je živela porodica Mavrović, više nije bilo Roma.

Tokom Drugog svjetskog rata Romi su bili meta rasističkih zakona nacističke Njemačke, a zajedno sa drugim etničkim grupama, poput Židova, Srba, ali i antifašista, i meta ustaškog pokreta koji je tokom rata formirao marionetsku fašističku državu – Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH).

Svakog 2. kolovoza od 2012. zajednica hrvatskih Roma obilježava Međunarodni dan sjećanja na genocid nad Romima ili Samudaripen (masovna ubistva) komemoracijom u selu Uštica, gde se kao dio sustava logora Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata nalazio takozvani „ciganki logor“.

Vojak, koji se već 17 godina bavi poviješću Roma, kaže da je ovaj datum odabran jer su nacisti u logoru Aušvic 2. kolovoza 1944. ubili grupu od oko 3000 Roma.

Žrtve rasističkih zakona po uzoru na nacističke

Žene i djeca romske nacionalnosti u Zagrebu 1941. Foto: Wikimedia Commons/Bundesarchiv, Bild 183-2004-0203-502/CC-BY-SA 3.0.

Mnogi Romi koji su živeli na teritoriji NDH imali su istu sudbinu kao i mali Stjepan.

Kada su snage Osovine u Drugom svjetskom ratu napale Jugoslaviju, ustaški pokret, modeliran po uzoru na njemački SS, je 10. travnja 1941. proglasio svoju državu – NDH, nakon čega je počelo hapšenje i ubijanje Židova, Srba i Roma, kao i antifašista.

Vojak objašnjava da vlada koju su vodile ustaše nije znala koliko Roma živi na području NDH, pa je u ljeto 1941. sprovela popis stanovništva, a već sljedeće godine u svibnju donijela odluku da deportira sve Rome u Jasenovac.

„Od 19. svibnja (1942) do kraja ljeta, (teritorija) NDH… je očišćena, a većina Roma je završila u koncentracionom logoru Jasenovac”, kaže on.

Prema podacima Spomen-područja Jasenovac, ustaše su u tom logoru između 1941. i 1945. godine ubile preko 83.000 Srba, Židova, Roma i antifašista.

Točan broj žrtava Roma, kako kaže Vojak, je teško utvrditi, ali se procjena kreće od 15.000 do 30.000 žrtava.

„Napomenuo bih da su ustaške vlasti počinile genocid nad romskim stanovništvom u NDH, što je vidljivo ne samo na osnovu brojki, već i na osnovu načina na koji su postupali sa Romima i procedurama (koje su koristili)”, dodaje on.

„Odveli su ih u logore bez (registriranja njihovih) imena i prezimena; tamo su ubijeni. Neke su vodili na prisilni rad”, kaže Vojak.

Ovaj povjesničar naglašava da je Romima imovina, koja nije bila tako oskudna kako se to obično smatra, sustavno oduzimana, a nakon što bi Romi bili deportirani u logore, njihova imovina bi završavala na javnoj licitaciji na kojoj su je kupovali njihovi sugrađani.

„Nisu svi Romi bili siromašni; naprotiv, bilo je izuzetno bogatih Roma. Njihova zemlja, kuće, životinje, koje su legalno stekli se sustavno krala krali”, objašnjava on.

Kao primjer navodi zapis o aukciji na 15 stranica sačuvan u Hrvatskom državnom arhivu, u kojem „možemo videti kako je romska imovina sustavno oduzimana i kako je lokalno stanovništvo učestvovalo u takvim krađama”.

O stradanju Roma još uvijek se malo zna

Dvije djevojčice romske nacionalnosti ulaze u nekadašnji nacistički logor Birkenau. Foto: EPA PHOTO/PAP/JACEK BEDNARCZYK.

„Kontinuirano terorizanje romske populacije nije se zaustavilo na granicama logora Jasenovac, to se dešavalo i van logora… Vrlo malo se zna o ovome, jer imamo vrlo malo arhiviranih dokumenata”, kaže Vojak.

On ističe da ustaški zločini nad Romima nisu tako dobro istraženi u odnosu na zločine nad Srbima, Židovima ili antifašistima.

„O Romima vi imate (samo) isječke, tragove u tim dokumentima koje morate vrlo dobro pročitati”, objašnjava on, dodavši da je od Drugog svjetskog rata prošlo više od 70 godina i da je malo živih svjedoka.

Vojak je takođe jedan od autora nedavno objavljene knjige pod naslovom „Romi u Drugom svjetskom ratu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941-1945.” koja ima za cilj da pomogne nastavnicima da objasne ovu temu svojim učenicima.

„Nažalost, romske žrtve genocida iz Drugog svjetskog rata u udžbenicima povijesti zanemarene su i svedene na samo nekoliko reči – (nešto poput) ‘i oni su ubijeni’ – a šta se dogodilo s Romima u Drugom svjetskom ratu, djeca, pa čak ni njihovi roditelji, ne znaju“, objašnjava on.

Uslijed trenutne prakse povijesnog revizionizma Drugog svjetskog rata, objavljeno je nekoliko knjiga koje umanjuju ustaške zločine i broj žrtava u Jasenovcu. Neki čak tvrde da Jasenovac nije bio koncentracijski, već radni i kazneni logor za neprijatelje hrvatske države.

„Takozvani revizionisti često nisu toliko hrabri i otvoreni kada dođe do razgovora o Romima, oni se nekako tu povlače i kažu da je to tema koja još nije dovoljno istražena“, ističe Vojak.

„Drugi revizionisti, druge kolege povjesničari koji razmišljaju u pravcu revizionizma, kažu da gotovo nijedan Rom nije stradao, da je Jasenovac bio predivno mesto gde su se Romi učili, između ostalog, kako da žive, kako da se ponašaju, kako da budu civilizirani“, dodaje on.

„Zagrebu je potreban memorijalni centar“

Vojak potencira da se nakon Drugog svjetskog rata nije puno govorilo o romskim žrtvama holokausta, kako u socijalističkoj Jugoslaviji, tako ni u drugim zemljama Europe.

„Ono što se dogodilo nakon Drugog svjetskog rata u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, bio je koncept potapanja Roma i drugih žrtava u frazu ‘žrtve fašističkog terora’“, ističe on.

Ali, kako dodaje, nakon rata su romske žrtve marginalizirane i u Zapadnoj Njemačkoj, a sudovi su počeli da rješavaju u njihovu korist tek početkom 1960-ih. Njemački kancelar Helmut Schmidt prvi put je zvanično  priznao nacistički genocid nad Romima i Sintima 1982. godine.

Spomenik Sintima i Romima žrtvama nacionalsocijalizma u Berlinu: Foto: EPA/MICHAEL KAPPLER.

Vojak vjeruje da se mora razmotriti pitanje odštete za romske žrtve holokausta.

„Zalažem se da romske žrtve budu obeštećene širom Europe, pa i u Hrvatskoj. Na koji način, to treba da se dogovori“, dodaje on.

Njemačka kancelarka Angela Merkel otvorila je u Berlinu 2012. godine Spomenik Sintima i Romima žrtvama nacionalsocijalizma – tamni bazen u obliku kruga napunjen vodom oko kojeg se postavljene ploče na kojima su ispisana imena logora u kojima su Romi ubijani, među kojima je i Jasenovac.

Ali Hrvatska ima samo nekoliko malih spomenika koji komemoriraju romske žrtve.

U travnju ove godine, saborski zastupnik romske nacionalne manjine u Hrvatskoj, Veljko Kajtazi, najavio je da će u Uštici biti izgrađen memorijalni centar posvećen romskim žrtvama.

Vojak kaže da podržava ovu ideju, ali naglašava da i Zagrebu, koji ima više stanovnika i više posjetilaca, treba sličan memorijalni centar.

„Jasenovac je daleko od Zagreba. Nažalost, slabo je posjećen i bojim se da će memorijalni centar takođe biti slabo posjećen“, smatra on.

„Potrebni su nam obrazovni i memorijalni centri kako bismo nakon 70 godina mogli da kažemo da to više nisu zaboravljene žrtve, već da su to žrtve o kojima se sada više zna“, zaključuje on.

Izvor: balkaninsight.com

🔥0