Romi u Auschwitzu: Genocid koji nije priznat, zločin koji nije kažnjen

Autor: D.M.

U noći između 2. i 3. kolovoza 1944. godine raspušten je takozvani “ciganski logor” u koncentracionom logoru Auschwitz-Birkenau. Posljednji zatvorenici – oko 4.300 muškaraca, žena i djece odvedeno je u gasne komore i ubijeno.

Kako za Deutsche Welle kaže povjesničarka Karola Fings, odlučujući faktor bio je što je ovaj dio logora trebalo osloboditi za Židove deportovane iz Mađarske.

– Uslovi u ovom dijelu logora u Auschwitzu bili su doslovno pogubni. Od veljače 1943. tamo je deportirano oko 22.700 muškaraca, žena i djece iz njemačkog Reicha, ali i iz pripojene Austrije, Češke, Poljske, okupirane Nizozemske i Belgije. Bilo je skučeno, malo hrane… Zatvorenici su se svakodnevno borili da prežive – kazala je Fings.

Do kraja 1943. godine 75 posto je umrlo od gladi ili zaraznih bolesti. Selektivno su birani za ubistvo u gasnim komorama. Bio je to porodični logor s nevjerovatno visokim brojem djece mlađe od 14 godina, njih oko 7.000.

Bilo je užasno gledati kako djeca, roditelji, braća i sestre umiru. Specifični su bili medicinski eksperimenti, koje je izvodio ozloglašeni SS ljekar Jozef Mengele i to prije svega sa djecom blizancima.

Na pitanje zašto su Sinti i Romi zatvarani kao porodice, ona kaže da to ima veze sa iskustvima nacističkog režima tokom progona Sinta i Roma.

Kada su 1938. godine prvi mladići deportirani u koncentracijske logore na prisilni rad, dogodio se ogroman otpor. Bližnji su pisali peticije čak i Hitleru. Odlazili su u Berlin pokušavajući da izbore oslobađanje svojih sinova, braće ili očeva.

Znalo se da Sinti i Romi njeguju jake porodične veze. Vjerovatno je to bila strategija vlasti – bolje da ih pustimo zajedno, u protivnom, bit će previše protesta.

Auschwitz je preživjela samo nekolicina Roma odabrana za prisilni rad u drugim logorima. Procjenjuje se da je preživjelo možda 1.000 do 2.000 logoraša. Stopa smrtnosti bila je posebno visoka među djecom.

Kako kaže ova povjesniičarka, nad Romima je izvršen genocid koji se negirao.

– Protiv zločinaca gotovo nisu vođeni procesi. Čak i ako jesu, završavali su se oslobađajućom presudom, jer su Sinti i Romi stigmatizirani kao nepouzdani. Vladalo je rasprostranjeno mišljenje da oni nisu priznati kao ravnopravni njemački građani. Ljudi koji su zahtijevali prisilnu sterilizaciju ili deportaciju Sinta i Roma mogli su ponovo da budu na javnim funkcijama, neki su bili savjetnici Savezne vlade – kaže Fings.

Iz današnje perspektive, dodaje, to je nevjerovatno i skandalozno: Žena, koja se jedva uspjela spasiti iz logora, koja je vidjela sve svoje bliske kako umiru, vraća se u svoj rodni grad, ponovo biva etiketirana kao „ciganka”, gurnuta na marginu, bez odštete ili priznanja zločina.

– Znamo da se traume mogu prebroditi samo ako društvo prizna da se zločin dogodio.  U slučaju Sinta i Roma, to nažalost nije uspjelo – ističe ova povjesničarka.

Izvor: portal-udar.net/dw.com

0