Od nasilja do nasilja: između civilnog društva i države

Autor: Mihai-Dan Cirjan

Rumunjska je 1990-ih proživjela val antiromskog nasilja i pogroma koji su obilježili kolektivno sjećanje zajednice. No posljednjih godina, suprotno onome što se događa u drugim zemljama, takav tip napada je nestao. Znači li to da je nasilje nestalo?

Većinu rumunjskih Roma nedavne vijesti o antiromskom nasilju u zemljama poput Bugarske, Francuske, Italije i Ukrajine lako će podsjetiti na prošlost. Horde gadžija1 koji pale romske kuće, kao nedavno u bugarskom Gabrovu, antiromski prosvjedi poput onih u Italiji ili Mađarskoj, nasilničke grupe koje nasumce napadaju Rome, poput događaja u Francuskoj u ožujku, te državne vlasti koje odobravaju ili čak ohrabruju to nasilje: sve ovo nekako se čini poznato, a opet daleko. Poznato je jer sve toliko liči na iskustva antiromskog nasilja koje je obilježilo 1990-te i ostavilo tako dubok trag na većinu Roma koji su tada živjeli u Rumunjskoj. Deseci incidenata dogodili su se tijekom prvog desetljeća postsocijalizma: romska naselja napadali su njihovi gadžijski susjedi koji su palili kuće i protjerivali obitelji. U mjestima poput Hădărenija, Ogrezenija, Casinul Noua, Plăieșii de Susa, Bolintin Deala, i mnogim drugima, Romi su morali pobjeći kako bi spasili vlastite živote.

Razlog zašto se sve istodobno ono što se događa u drugim zemljama čini tako daleko je taj što se ovaj tip kolektivnog, spontanog, neistitucionalnog nasilja nad Romima posljednjih godina u Rumunjskoj više ne događa. Ništa se u ovoj zemlji nedavno nije dogodilo što bi podsjećalo na vječnu paranoju o Romima koji kradu djecu, a koja je u ožujku obuzela pariška predgrađa. Niti su nedavno horde gadžija tjerale Rome iz njihovih domova kao što je bilo uobičajeno tijekom pogroma u Rumunjskoj 1990-ih. U periodu kada je anticiganizan preuzeo aktivistički oblik, uz spontane napadaje kolektivnog nasilja i uz građanske inicijative usmjerene protiv romskih zajednica, Rumunjska se čini kao neoubičajeno mirno područje u kontrastu, kako prema okolnim zemljama, tako i prema vlastitoj prošlosti.

Lica nasilja

Sve to ne znači da je nasilje čarobno nestalo iako je promijenilo oblik. Uzmimo za primjer romsku obitelj u Bukureštu koju je u ožujku 2014. policija obavijestila kako je njihov 26-godišnji član proglašen mrtvim ubrzo nakon što ga je policija uhitila tijekom rutinske provjere. U vrlo neuspješnom pokušaju prebacivanja odgovornosti na žrtvu, policija je ispočetka samo objavila kako je preminuli bio ovisnik zaražen HIV-om koji je iznenada neobjašnjivo umro baš kada je sasvim slučajno bio u njihovim rukama. Kasnija istraga je pokazala kako je dobio smrtonosne udarce od jednog od policajaca. Svega nekoliko mjeseci kasnije, ista je obitelj opet bila suočena s policijom, ovog puta iz drugog razloga.

Sada su prisilno iseljeni iz svoje kuće u kojoj su živjeli dvadeset godina, što je posljedica nasilne gentrifikacije koja je zahvatila romska nasilja kada su krajem krize cijene nekretnina u glavnom gradu ponovo porasle. Od policijskog nasilja do gentrifikacije, oblici antiromskog nasilja u Rumunjskoj su se znatno promijenili od pogroma 1990-ih. Lokalno spontano nasilje, koje čine oni koji su desetljećima živjeli uz svoje žrtve, ustupilo je mjesto više institucionaliziranim oblicima nasilja, integriranim bilo u policijske strukture države ili u širi proces akumulacije kapitala kao kroz gentrifikaciju koja zahvaća veće rumunjske gradove. Kako objasniti tu promjenu?

Bez obzira na to radi li se o selu Plăieșii de Sus gdje je romska zajednica 1991. kolektivno napadnuta od strane gadžija ili o selu Hădăreni gdje su 1993. dvojica Roma praktički grupno linčovana, oblici antiromskog nasilja 1990-ih bili su prilično jednostavni. Sve bi započelo malim lokalnim incidentom zbog kojeg bi romska zajednica bila kolektivno optužena za neki čin, poput krađe, a zatim bi sljedio kolektivni nasilni odgovor susjeda. Policija je odobravala ili čak ohrabrivala te postupke, često optužujući Rome za “provokaciju”, a zatim pokušala obraniti svoj monopol na nasilje formalnom osudom pogroma. Kako su pokazala kasnija suđenja ubojicama iz Hădărenija, počinitelji su pogrome vidjeli kao neku vrstu pravde koju provodi zajednica. Policija je prozvana nesposobnom da zaustavi “romsku prijetnju”, a nasilje je doživljavano kao odgovor na nemoć državnih institucija. Tijekom 1990-ih takve optužne u Rumunjskoj nisu bile nimalo neobične.

Kroćenje nasilja

Nakon pada socijalizma država se suočavala s cijelim nizom moćnih konkurenata: od sindikata koji su pokušavali utjecati na radne odnose do privatnog kapitala koji je pokušao kontrolirati odluke o javnim investicijama ili pak svjetine koja je povremeno pokušavala preuzeti policijske funkcije. Stoga ne čudi da su najnasilnije epizode rumunjske postsocijalističke povijesti bile opravdavane pokušajima održanja društvenog reda u kontekstu u kojem se država činila preslabom, nesposobnom da ispuni svoje funkcije. Događaji poput rudarskih prosvjeda u Bukureštu ili etničkih konflikata u Transilvaniji bili su pravdani kao pokušaji da se nadoknadi navodni izostanak funkcionalne države. Radilo se o visoko mobiliziranom civilnom društvu koje je pokušalo popuniti navodnu rupu moći i u kojem su se miješale progresivne inicijative, poput otpora privatizacijama i reakcionarni porivi koji su povremeno završavali u smrtonosnom rasističkom nasilju.

Završetak kolektivnog antiromskog nasilja u Rumunjskoj poklapa se s postepenim kroćenjem visoko mobiliziranog građanstva, demontažom kompleksne mreže organizacija koje su nastale 1990-ih, od sindikata do mjesnih komiteta i kulturnih udruženja. Početkom procesa europskih integracija i reformi 2000-ih, društvena mobilizacija u Rumunjskoj je dramatično opala: to se podjednako odnosi na štrajkove kao i na napade na Rome. Nesigurne i nemirne 1990-te, koje su neprestano lelujale između progresivnih inicijativa i nasilne reakcionarnosti, došle su svome kraju.

Na lokalnoj razini, ovo kroćenje civilnog društva uključivalo je postepenu profesionalizaciju policije i čvršću kontrolu nad gradovima. Time je nasilje protiv Roma delegirano od nemirnog civilnog društva na profesionalnu policiju sposobnu “pacificirati opasne kvartove”. Već krajem 1990-ih rumunjska je policija započela praksu velikih racija u romskim zajednicama: koordiniranih operacija koje su uključivale stotine policajaca i žandara koji upadaju u romska nasilja kako bi “spriječili antisocijalna ponašanja”. Te su racije, koje se i danas nastavljaju, uključuju ogromnu primjenu sile nad inače nezaštićenim zajednicama i dovode su do bezbrojnih zloupotreba ovlasti. Ni policijska ubojstva nisu rijetka.

Razlike unutar zajednice

Slično delegiranje nasilja nad Romima od privatnih građana prema javnim institucijama također je vidljivo u dubokim transformacijama urbanog krajolika. Pored stažne gentrifikacije koja zahvaća velike gradove poput Bukurešta, izravne antiromske politike sveprisutne su i na nižim nivoima: od segregacije i separacije Roma i Gadžija u Baia Mereu, do nasilnih iseljavanja romskih zajednica u Alexandriji, Constanți i Alba Iuliji. Sve to je razlog zašto se rumunjski političari tako lako razmeću antiromskim diskurzom bez straha od bilo kakve kazne. Od bivšeg predsjednika Traiana Băsescua koji je u poznatom incidentu novinara nazvao “smrdljivim Ciganom” do cijelih zajednica koje su iseljene odlukom lokalnih vlasti kao što je to nedavno bio slučaj u Alexandriji.

Kako onda ocjenjivati posljedica institucionalizacija nasilja nad rumunjskim Romima? Nema sumlje da je atmosfera straha iz 1990-ih većinom nestala. S druge strane, ukroćeno nasilje je sredinom 2000-ih dovelo do normalizacije antiromskog diskurza koji je sada raširen i u lokalnoj i u nacionalnoj politici: od urbanog planiranja preko reformi radnog zakonodavstva do migracijskih politika. Uz to, ova institucionalizacija ne sadržava praktički nikakve garancje da se kolektivno spontano nasilje neće ponoviti. Dapače, izgleda kao da ga opravdava i priprema za budućnost. Dokaz tome mogao bi biti pasivni stav rumunjske države prema činjenici da su njezini državljani romskog porijekla žrtve napada u Francuskoj i Italiji. Navikle da se odnose prema njima kao prema “problemu”, a ne kao prema građanima, rumunjske vlasti se pokazuju nevoljkima ili nesposobnima da ih brane.

Barem jednako važno je to što je nasilje zapravo naglasilo socijalne razlike među samim Romima: policijsko nasilje i diskriminatorne politike na pogađaju sve Rome jednako. Oni koji su u najgorem položaju su ponovno oni Romi koji su već ispod granice siromaštva.

  1. Termin za Nerome. []

Izvor: bilten.org

0