Ilona Lacková: Tražim pravdu

Autor: Ivana Perić

Dogovor je bio da napišem tekst uoči obilježavanja Dana antifašističke borbe. Da se još jednom osvrnem na recentna događanja u međimurjusegregaciju i rasističke prakse, te krivo i maliciozno korištenje policijske statistike u službi dodatne stigmatizacije Roma.

Taman sam ovih dana čitala biografiju Ilone Lackove Rođena sam pod sretnom zvijezdom, zapravo roman nastao iz usmenih zapisa koje je autoričina prijateljica, Milena Hübschmannová, snimala tijekom višegodišnjeg druženja.

Lacková (rođena 1921. godine, preminula 2003.) je bila spisateljica i kazališna autorica, te prva Romkinja koja je završila fakultet u Čehoslovačkoj Republici (Karlovo sveučilište u Pragu). U knjizi Rođena pod sretnom zvijezdom pitko se i atmosferično pripovijeda o Romima u Slovačkoj prije Drugog svjetskog rata, o životu u pregrađima i segregiranim naseljima, progonima i bijedi za vrijeme Drugog svjetskog rata, te nastavku stigmatizacije i u novom režimu, nakon rata.

“Bilo je nezamislivo da Rom živi gdje i gadže. Otkad živim, nijedan gadžo nikad nije stupio u naše naselje. Samo žandari. Ili gradski izvikivač kada bi nam došao pročitati neki proglas. Svako toliko, netko bi dobio pismo, a poštar bi došao do mosta i viknuo: ‘Eeej! Imam tu pismo za Mikluševu malu! ‘ Tada bismo se popeli po njega uz strminu. Naši gadžovski kumovi isto bi nas tako dozivali kad je trebalo iskopati krumpir”, piše Lacková o segregaciji u kojoj je odrastala.

Čitajući knjigu i razmišljajući o tekstu uoči Dana antifašističke borbe, zaključila sam da priča Lackove dobro ilustrira svu borbu i poteškoće s kojima se i danas susreću Romi i Romkinje, kako kod nas, tako i u drugim zemljama, a posebno je bitan podsjetnik kada su u pitanju progoni Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji su zapravo bili samo „elaboracija” već postojeće segregacije, kao što su se i nastavili, u drugačijim oblicima, nakon rata.

Dodatno, kako je ženski otpor i emancipacija žena ponekad nepravedno istisnuta iz rasprava o antifašističkoj borbi i njenim dometima, smatram da je ovih dana bitno iznijeti priču o Lackovoj.

Cijeli svoj život Ilona Lacková posvetila je radu za dobrobit Roma i Romkinja, edukaciji, obilasku romskih zajednica, validaciji romske kulture i umjetnosti. Taj put nije bio nimalo lagan. “Krenula sam u prvi razred. Učiteljica je nas romsku djecu posadila u zadnju klupu. Klupa je bila za četvero djece, a nas je u njoj bilo sedmero. Učiteljica nije na nas obraćala pažnju, pa nismo ni mi na nju”, priča u knjizi Lacková o svom ulasku u sustav formalnog obrazovanja, u kojem je od početka bila obilježena kao drugačija, kao izostanak potencijala.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: phralipen.hr

0