Policajac Stojan: ‘Rom sam, ali nisam zaslužio da me se gleda kao nekog tko krade i nema kulturu’

Foto: Boris Sčitar/Večernji list
Autor: Agencija VLM/Branimir Pofuk

Ne tražim nikakva posebna prava kao Rom, nego u prvom redu kao građanin RH. A to znači da očekujem da se ne krše prava koja mi kao građaninu jamči Ustav

Rom policajac u Međimurju. Zvuči vam senzacionalno? Možda kao tema neke nove fikcije Kristiana Novaka? Naravno. Dijelom zbog predrasuda kojima smo svi mi podložni, ali i zato što je tako nešto uistinu rijetkost.

Priznajem, kada mi je palo na pamet pitanje ima li Roma policajaca, nisam očekivao pozitivan odgovor koji mi je dao upravo Kristian Novak i rekao mi da postoje dvojica. Jedan je pravosudni policajac Oliver Kalanjoš, a drugi, s kojim mi je najbolji međimurski romanopisac pomogao uspostaviti prvi kontakt, temeljni je policajac policijske postaje u Čakovcu Stojan Bogdan.

Ima 31 godinu, radi u policiji već osam godina, a nedavno je položio ispit za čin višeg policijskog službenika. Bez oklijevanja je pristao na razgovor, za koji smo vrlo brzo dobili i dozvolu, kao što je u policiji red, i od njegovih nadređenih. Susret i razgovor s tim izuzetnim mladim čovjekom bio je i za mene osobno ohrabrenje i obogaćenje.

Na prvo pitanje je li mu neugodno isticati se ovakvim istupanjem kao predstavnik romske nacionalne manjine spremno je odgovorio da nije ako je svrha pružiti pozitivan primjer, osobito mladim pripadnicima manjinske romske zajednice da pomisle “ako je mogao on, mogu i ja”.

Stojan Bogdan rođen je u omanjem romskom naselju u Kotoribi, gdje je završio osnovnu školu, a nakon toga u Zagrebu srednju školu za tehničara željezničkog prometa. Zaposlio se, ali ne u struci, pa mu se privlačnom i zanimljivom učinila prilika da upiše Policijsku akademiju, što je i učinio, a po završetku se vratio u svoj rodni kraj i dobio posao u Policijskoj upravi međimurskoj. Živi u Kotoribi, ali ne više u romskom naselju. Čim se zaposlio u policiji i postao kreditno sposoban, cijela obitelj kupila je jednu manju nekretninu izvan romskog naselja i s vremenom je adaptirala. U osnovnu školu je krenuo, kao i većina romske djece, a da nije znao ni riječi hrvatskog jezika.

– Bilo je različitih situacija, diskriminacije vršnjaka, no to je meni bio motiv da pokažem da nisam drukčiji od bilo koga drugog i da sve što mogu drugi mogu i ja – priča nam Bogdan.

Ovdje je rođen i moj pradjed

– Pritom je vrlo bitan odgoj. Ja sam tim putem krenuo i zahvaljujući svome ocu koji se s majkom puno trudio oko mene, razgovarao sa mnom o raznovrsnim temama, pa tako i o mogućnostima koje ću imati ako budem dobar učenik i završim školu – kaže. Imao je podršku učiteljice koja se u prva četiri razreda morala brinuti o razredu u kojem su mali Romi bili u većini, što se promijenilo u višim razredima osnovne škole, nakon što su mnogi njegovi sunarodnjaci u školi zaostali ili od nje odustali. Sljedeća osoba kojoj je zahvalan njegova je profesorica glazbenog koja se oko njega osobito potrudila i uputila ga u mogućnosti daljnjeg školovanja.

– Imam kćer od pet i sina od tri godine i oni neće imati problem nepoznavanja jezika kad krenu u školu. Kći ide i u mješoviti dječji vrtić, a kad krene u školu moći će već početi učiti i engleski. Živimo u ovoj državi i smatramo se Hrvatima, što i jesmo, jer ovdje su rođeni moj djed i pradjed, pa smatramo da je najosnovnije naučiti djecu hrvatski jezik, usporedo s materinskim – kaže nam Bogdan pokazujući primjerom koliku je promjenu moguće postići u načinu života samo jedne generacije.

– U našem romskom naselju nije bilo incidenata niti je bilo izolirano, ali čovjek teži boljem i ja sam smatrao da je za mene i moju obitelj bolja opcija da se odselimo odatle. Vi možete čuvati svoj identitet, običaje, kulturu i tradiciju svog naroda bilo gdje, ne morate radi toga živjeti u romskom naselju od kojih većina, nažalost, nemaju sređenu ni temeljnu infrastrukturu, prenatrpana su i u njima nema uvjeta u kojima može funkcionirati čovjek koji nakon osam ili deset sati posla želi imati svoj mir i odmoriti se – opisuje policajac kojeg ne zanima politika niti se smatra kompetentnim ukazivati na bilo čiju odgovornost.

Ali, ima svoje mišljenje i bogato iskustvo, a u svojoj generaciji i društvu u kojem se kreće opaža velike pomake u načinu života. – S godinama se slika nas Roma mijenja i ide na bolje. Ali mi znamo da to ne ide preko noći. Za stvaranje drukčije slike trebat će godine, kao što se sadašnja slika stvarala godinama. Početak uspjeha u ostvarivanju nekog cilja već je sama želja da ga dostignete. U ovom slučaju to znači podići obitelj na zdrav način, djeci pružiti najbolje što možete, barem ono najosnovnije, i školovati ih. Jedini način da to ostvarite je zaposlenje, jer socijalna primanja za tako nešto nisu dovoljna. Bilo kakva plaća je bolja od socijalne pomoći.

Za mlade Rome vrijedi isto što i za sve ostale: treba ih maknuti s ulice i uključiti u nešto korisno, dati im priliku da osjete da i oni nešto vrijede, da nekamo pripadaju. Kada sam ja odrastao, a ne govorim o tako davnom vremenu, prilike za tako nešto uglavnom nije bilo. Danas postoji više opcija i raznovrsnih programa. U posljednjih deset godina ima velikih pomaka – vrlo je jasan Bogdan govoreći o stvarima o kojima je očito mnogo razmišljao.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: emedjimurje.rtl.hr

0