Romi imaju heroja Domovinskog rata, ali to malo tko zna

Foto: Privatna arhiva/Screenshot HRT
Autor: Tanja Belobrajdić

Do danas ne postoji ozbiljna studija koja bi se bavila pitanjem sudjelovanja Roma u Domovinskom ratu, no jedan od onih koji su ipak pristupili tome mukotrpnom istraživanju, povjesničar je Borna Marinić. Reći će kako je iznimno teško definirati bilo kakvu brojku vezanu uz tu tematiku, počevši od broja sudionika Roma u Domovinskom ratu do broja poginulih ili ranjenih Roma. Tek neki od razloga tome je što se oni u vojnim evidencijama često nisu izjašnjavali kao Romi, a u različitima su zavedeni kao Srbi ili Bošnjaci. Asimilirani u društvo, rijetko se kao Romi izjašnjavaju i danas, ponajviše zbog diskriminacije, te mnogi od njih teško pronalaze svoj identitet.

Pa ipak, jedno od imena koje treba zapamtiti i po kojem bi se danas uz duboko poštovanje trebala zvati neka škola ili ulica, zasigurno je vukovarski Rom Zdravko Vladisavljević, kojega su svi poznavali pod nadimkom Edi. Edijeva veličina, naravno, nije u njegovoj nacionalnoj pripadnosti, on je prije svega bio hrvatski branitelj, no ipak, ne može se ne naglasiti kako je, kada su mnogi odlazili u suprotnome smjeru, on, tek dvadesetogodišnjak, sin Roma i Ukrajinke, sam zatražio pušku želeći se staviti na raspolaganje pri obrani Vukovara i Domovine.

Njegov najbolji prijatelj iz osnovne škole, Željko Kušić, dragovoljac, pripadnik tzv. Opatovačke bojne, ispričat će kako ga je početkom kolovoza 1991. godine na ulici zaustavio Edi i upitao ga može li mu nabaviti pušku kako bi i on branio Grad. Željko ga je poveo sa sobom u zgradu Gimnazije i tamo su ga zadužili naoružanjem s kojim je otišao na Lužac, gdje se već nalazio njegov stariji brat. O Ediju, Željko će s ljubavlju ispričati kako su zajedno sjedili u klupi, kako je Edi volio plesati, da su učenici znali razmaknuti školske klupe kako bi im plesao tada iznimno popularni breakdance i da je obožavao Michaela Jacksona.

Zdravko Vladisavljević rođen je 4. siječnja 1971. godine u Novom Sadu, u Srbiji, kao najmlađe dijete Djene Vladisavljevića i njegove supruge Katice Grežak. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor koja se nalazila u zgradi današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je bio prva generacija u istoimenoj, novoizgrađenoj školi na Mitnici. Svirao je gitaru i klavijature, bio vrstan plesač koji je na natjecanjima osvajao nagrade, te, kako je ispričao njegov susjed i prijatelj s kojim je odrastao, Vjekoslav Vukas, jedna velika ‘dobrica’ i osoba omiljena u društvu, u čijoj su se obiteljskoj kući često sastajali.

Prvi zapovjednik obrane Lušca, Stjepan Vidaković, reći će kako je Zdravko bio izniman mladić.

“Mali je uvijek išao gdje je trebalo, radio je sve što mu je rečeno, odličan je bio, a kada smo imali mogućnosti, znao nas je razveseliti svirkom na sintisajzeru“, ističe Vidaković. Slično će za Zdravka Vladisavljevića ispričati još jedan od zapovjednika, Đakovčan, Ivan Ćurić Ićo: “Malo je poznato da su, kada su zarobljeni tenkovi na Lušcu, tamo bili i Edi i njegov brat. Sjajan je momak bio, odgovorno to tvrdim”.

Nakon sloma obrane Lušca 2. studenoga 1991. godine, Edi se uspio izvući iz okruženja, a potom s bratom, koji se spasio s drugom grupom branitelja, ponovo našao dva dana kasnije, te su ponovo zajedno otišli na položaj, prema šumi Adica. Kada je bilo izvjesno da se Vukovar više ne može obraniti, Edijev stariji brat, kako je izjavio, prvi i posljednji put u životu, posvađao se s Edijem. Naime, on je želio da se priključe grupi koja je upravo kretala u proboj, ali Edi je, zbog ljubavi prema djevojci koju nije imao vremena o tome obavijestiti, to odbio.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: direktno.hr

0