Apatridi – ljudi bez domovine

Ruža je konačno dobila putnu ispravu i osobnu kartu
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX

Autor: Valerija Bebek

Za koji dan proslavit će 35 rođendan. Iako je život na Ružinom licu ostavio mnogo više traga nego kod njezine prosječne vršnjakinje. Rođena je u Novoj Gradišci, sada živi u okolici Siska, cijeli život nije se maknula iz Hrvatske.

Pa ipak, tek je prošli tjedan dobila svoj prvi dokument sa slikom koji joj omogućuje kretanje izvan granica Republike Hrvatske. Ona za Hrvatsku nije postojala. Iako su za nju svi znali. “Moj život je težak od malih nogu, tu se nema što puno pričati. Mene je ulica odgojila, ja nisam imala mamu, ona je mene s tri mjeseca ostavila kod tate, tako mi je otac rekao. Tata je otišao u zatvor jer je nešto počinio što nije trebao, sada se izvukao. Onda sam ja ostala sama, bilo je slučajeva da idem iz kante uzeti ako nešto valja da pojedem. Bilo je takvih situacija, ali to je prošlost”, prepričava Ruža Nikolić.

Iako ima ime i prezime, nikad nije imala državljanstvo, nije ga imao ni njezin otac. Kao beba nikad nije dobila niti jedno državljanstvo, baš kao ni njezin otac. Nije imala državljanstvo, domovnicu, papire, osobnu iskaznicu pa ni ništa drugo.

Policija je nikad nije ‘legitimirala’

Iako je očito bila zapušteno dijete i mlada žena, nikada nije imala problema s policijom, s ironijom to naglašava. “Što se njih tiče, mogu na cesti spavati, oni su znali da nemam dokumente, da nemam ništa živo, znali su moj život, nisu se udostojili da mi pomognu. Nikad nisam bila kažnjena zato što nemam dokumente, inače su me trebali… znate oni to rade”, govori tiho dok sjedi za stolom u svojom primaćem dijelu kuće. Možda, da je itko od službenih instanci doveo u pitanje zašto se djevojčica bez dokumenata potuca po ulici, možda bi njezin život izgledao malo drugačije.

A kako je izgledao? “U školu nisam mogla ići, htjela jesam, ali na žalost nisam. Želja mi je bila u mladosti da nađem neki posao, ali to se nije ostvarilo, tada sam htjela da sam se mogla zaposliti u nekoj trgovini. Pisanje i čitanje to mi slabo ide”, iskrena je Ruža.

Sada živi s nevjenčanim suprugom i njihove tri kćerkice, jedna slađa od druge. Najstarija Rahella sada je đak prvak, Kemallia će uskoro navršiti šest godina, a najmlađa Kornellia četiri. Dok se djevojčice igraju na kauču pored oca, Ruža nabraja svoje želje. Ono što si je dugo priželjkivala, a nije mogla ostvariti bez toliko iščekivanih dokumenata.

Velika joj je želja da se konačno vjenčaju

“Najvažnije mi je da se volimo moj suprug, ja i moja djeca. Želim da se vjenčamo, to do sada nismo mogli”, kazuje uz osmjeh. “To je njezina najveća želja, ok nije najveća, ali govori mi ‘Svi su na tvom prezimenu, zašto ne bih i ja bila”, nadopunjuje ju njezin Mehmed Hadžić.

Ruža vjeruje da će se sada moći vjenčati, pošto ima putnu ispravu, svako će se raspitati. Njezina putna isprav aza osobe bez državljanstva je smeđe boje, nije plava, kaže takve dobivaju apatridi – ljudi bez domovine.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Izvor: 100posto.hr

0