Srbija: O romskom folkloru

Foto: Screenshot youtube
Autor: Milena Tasić

Kultura svakog naroda čuva se i kroz tradicionalne igre, folklor i narodnu nošnju. Kao i u svim segmentima svoje kulture romska kultura i kroz tradicionalne igre prožima ono što je specifično romsko sa onim što karakteriziraju okolni ljudi i mjesto u kojemu žive. To je naročito vidiljivo kroz tradicionalnu nošnju.

Sociolog i romolog Đokica Jovanović kaže da ne postoji arhaična zajednica koja nema svoju igru, a ta igra, kada je nastajala imala je magijska svojstva. “Svaka zajednica, svaka kultura ima svoju igru. To je nerazdvojno od glazbe i glazba je nerazdvojna od igre. Igrom se ustvari učvršćuje kohezivnost u okviru jedne zajednice. Ljudi su onda bliži, tolerantniji i spremni na solidarnost i suradnju. Igra je izuzetno važna za koherenciju, naročito romska. I naravno, ona ima svoje specifičnosti. Ovdje ima dosta orijentalnog u romskoj igri, što više idete na jug, više je orijentalno. Dok sam živio u Makedoniji, gledao sam romske svadbe u kojima zaista ima tog orijentalnog štimunga. U Rusiji imate opet nešto drugo, sve pršti od boja, tih vatrenih boja na romskim haljinama. To su požari od tih pomješanih emocija kada se to prati. Kod španjolskih Roma imate flamenco. Tu imate jednu tragiku u plesu”, kaže Jovanović.

Dragoljub Acković, direktor i osnivač Muzeja romske kulture i zamjenik direktorice Ureda za ljudska i manjinska prava kaže da romski način igranja, čak i srpskih kola, ima elemenata romskosti. „To se može prepoznati. Zašto Romi mogu da zaigraju ili da zapjevaju uz bilo koju vrstu muzike: europsko uho razlikuje tročetvrtinski, četvoročetvrtinski takt i osminu takta, romsko uho razlikuje šesnaestinu i trideset dvojku takta i njemu je mnogo lakše“.

Acković kaže da su neke od poznatijih romskih igara „Cigančica“ i „Vašarsko kolo“„Čuveno „Vašarsko kolo“ je ustvari romsko kolo. Batakanda je skinuo romski ritam, romski takt i tu nema rasprave, ne možemo da kažemo da to nije romsko. To što ga nije napravio Rom, to za mene nema nikakve veze.  Poznati violinista Aleksandar Šišić je komponirao mnogo romsko-rumunjskih kola koja se danas sviraju  kao narodna kola. Mnogo glazbenika je komponiralo romska kola, kao što su recimo čuveni violinista Boban Kostić Voz ili Stevo Todosievski“.

U Nišu je 1948. formirano romsko Kulturno-umjetničko društvo“Iba Ademović” koje je dobilo ime po najpoznatijem romskom heroju prvoborcu partizanu. Od 1972. godine ovo kulturno-umjetničko društvo izraslo je u Društvo za znanost, kulturu i socijalna pitanja “Rom”. Danas u Nišu nema nijednog aktivnog romskog kulturno-umjetničkog društva ni folklorne sekcije. “Ja sam imao folklornu sekciju, koju sam osnovao u sklopu mog udruženja građana, ali ne vježbamo pošto više nemamo za to adekvatan prostor”, kaže Ivan Dervišević iz Udruženja “Tolernacija za sve”. Ivan se upravo kroz igru i ples trudio da nauči mlade Rome o njihovoj tradiciji i toleranciji. Svaka romska folklorna igra kroz ples priča jednu priču. Jedan od najpoznatijih spletova koji su mladi u Ivanovoj folklornoj sekciji učili bio je splet “Romska svadba”“Ovaj splet govori o tome kako su se dvoje mladih zavoljeli, ali su njeni bili protiv braka sa tim dečkom. I onda taj dečko jednog dana odluči da je ukrade, pošto je kod nas ranije bio običaj da se mlada ukrade. On bježi s njom, a onda dolaze njeni, pa dolazi do malog konflikta među njima. Međutim, oni se pomire, poljube se, zagrle i svi zajedno igraju”, objašnjava koreografiju Ivan.

Tradicionalna narodna romska nošnja

Romska narodna nošnja Roma u Srbiji razlikuje se od sjevera do juga, kao što je to slučaj i sa srpskom narodnom nošnjom. Romi su, seleći se, prihvatali i način oblačenja i nošnju mjesta u koje su dolazili. Drgoljub Acković kaže da je zbog toga imao veliku muku da za potrebe postavke Muzeja romske umjetnosti napravi primjer romske nošnje.

Romkinje možete prepoznati po suknji. Romska suknja se sastoji iz nekoliko metara platna i nije sašivena, već se obavija oko tijela u krug i onda zategne. Suknja je uvek svijetle boje, nikad nije crna, ima cvjetove i dugačka je. Romska suknja ima nekoliko djelova koji idu jedan preko drugog i jedan poseban dio koji služi kao džep. Drugi element nošnje je torba, tzv. ciganska torba – i u njoj ima svega. Romkinje nose i reklu – to je tanka jaknica koja je prilično otvorena napred, ima veliki dekolte zbog dojenja. Marame koje nose su velike, jarkih boja i uglavnom ih nose starije žene na glavi, a mlađe žene oko vrata. Romkinje vole ukrase, često nose narukvice, ogrlice, prstenje  i uglavnom su od zlata“.

Muška romska narodna nošnja se veoma malo razlikuje i teže je utvrditi šta je specifično romsko. Acković kao karakteristike muške nošnje izdvaja košulju, kaiš, sjekiru i bič. „Ono što je karakteristično su dolame, odnosno košulja sa krupnim dugmadima. Ta dugmad su najčešće od srebra. Hlače i obuća su obično bili isti kao što su nosili mještani, a ono što je potpuno romsko je kaiš. Romski kaiš je obično širok i ima dosta ukrasa po njemu, vrlo je jak jer se koristi za razne prilike, ne samo za držanje pantalona nego i za određene poslove. Šešir je nešto što su Romi prihvatili, vjerovatno od naroda gde je šešir normalan dio nošnje. U tursko doba i na prostorima gde su živjeli turci to je bio fes. Ono što je potpuno karakterisitično za romsku nošnju, naročito za muškarce koji su imali visok status u plemenu je mala sjekira koja je ponekad od srebra i koja je kod Roma bila kao vladarsko žezlo i ono što je karakteristično za svakog Roma koji je bio domaćin je bič za konje“, objašnjava Acković.

Izvor: mediareform.rs

0