BIH: Pravo na korištenje materinjskog jezika

Foto: diskriminacija.ba

Kada govorimo o pravu na jezik, ono podrazumijeva pravo osobe da u privatnom i javnom životu koristi svoj materinjski jezik i da isti bude priznat. Tako definiran, spada u područje manjinskih prava budući da taj isti jezik, mora biti službeno priznat kao upotrebljiv u javnoj sferi.

Konstruiran i postavljen na ovakav način, predstavlja veliki izazov za manjinska prava i generalno pravo na jezik zbog smjera razvoja ljudskih prava u prošlom stoljeću. Naime, pravo na jezik kao direktno i neotuđivo pravo ne postoji u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP), niti postoje manjinska prava u usko definiranom obliku.

Koncept manjinskih prava u Europi kao posebnih prava je napušten nakon Drugog svjetskog rata zbog univerzalnog i jednakog pristupa pravima za sve. Isto tako je postojala stigma vezana za manjinska prava koja su bila strogo branjena i definirana poslije Prvog svjetskog rata i tadašnje Lige naroda. Opsežni sistem bilateralnih sporazuma i obaveza je bio na snazi kako bi se manjine posebno zaštitile.

Pravni okvir

Zbog raspada Lige naroda i izgovora branjenja manjina od strane nacističke Njemačke, prava manjina se nisu našla ni u kakvom obliku u EKLJP, koja je napisana par godina poslije završetka istog.

Iako pravo na jezik u Europskom sistemu i nema svoje direktno mjesto poput prava na sigurnost i slobodu, ili privatni život, ono se može pronaći u tragovima, pa tako (u članu pet, paragrafu tri) pronalazimo da osobe koje su optužene za krivično djelo, moraju o tome biti obaviješteni na jeziku kojeg razumiju.

Isto tako, imaju i pravo na prevoditelja tokom suđenja što je pokriveno člankom šest. Članak četrnaest također navodi da je diskriminacija na osnovu jezika zabranjena. Jedini spomen prava na jezik se nalazi u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima u članku 27. Taj član stoji kao jedini direktni članak koij se bavi pravom na jezik u međunarodnom sistemu ljudskih prava koji može biti osnova žalbe protiv države.

Druga šansa

Manjinska prava, a i pravo na jezik, imali su drugu šansu devedesetih godina prošlog stoljeća kada se pojavio prijedlog da se ista uvrste kao dodatni protokol u EKLJP. Zbog manjka volje da se ova prava uvrste u konvenciju direktno, Vijeće Europe se odlučilo na drugačiji pristup.

Tada tokom devedesetih, stupaju na snagu Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (OKZNM) i Europska Povelja o regionalnim jezicima i jezicima manjina(EPRJJM). Ovaj, takozvani mekši pristup, podrazumijeva da države pristupanjem ovim instrumentima pristaju na obavezu da se progresivno kreću ka većoj zaštiti manjina i njihovih jezika.

Države tako same definiraju manjine i na koji način ih planiraju zaštiti. Te progresivne mjere se svakih par godina gledaju kroz izvještaje koje država mora podnijeti. One su predmet kritika od strane savjetodavnog tijela eksperata, gdje se gleda napredak i ponašanje države. Zbog mekšeg pristupa, države imaju veću slobodu da reguliraju prava manjina, ili u nekim slučajevima dozvoljava  im se kršenje prava istih, jer nema mehanizma koji bi to regulirao.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Izvor: portal-udar.net

0