O romanu “Paralelne pripovijesti” Pétera Nádasa

Foto: fraktura.hr
Autor: Fran Radonić Mayr

Roman Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa objavljen je 2005. godine na mađarskom jeziku, a hrvatski prijevod predstavljen je 2012. godine u izdanju nakladničke kuće Fraktura. Nádas je do tada bio poznat po svojem romanu Knjiga sjećanja, kojeg je poznata spisateljica Susan Sontag proglasila najboljim romanom našeg doba, a sa ovim je romanom potvrdio svoj status.

Naslov Paralelne pripovijesti na prvu se ne čini najintuitivnijim za ovo književno djelo jer vrijeme kao kategorija nije nešto na što se Nádas pretjerano oslanja dok piše ovo nepregledno, zbroj različitih pripovijesti, djelo na preko 1500 stranica.

Radnja romana smještena je u 30-e i 40-e godine nacističke Njemačke, u Mađarsku nakon mađarske revolucije 1956. te 1989. godinu, doba pada Berlinskog zida. No, iako ima elemente povijesnog romana, subjektivno iskustvo i ostale “odveć ljudske” stranputice odvlače nas od kronologije i statistike te nas uvlače u umjetnost. Roman je uglavnom pisan u trećem licu, ali mjestimično prijeđe u prvo, a kronologija biva raspršena stalnim premještanjem i vraćanjem iz jednog perioda i mjesta povijesti u drugo. Također, česte su digresije koje prerastaju u nove i novije priče, te precizni i dugački opisi naizgled nevažnih radnji i stvari. Ipak, roman ima određen niz likova koji se ćešće pojavljuju od drugih te bi ih se moglo nazvati glavnima.

Roman počinje kao kriminalistički. U doba pada Berlinskog zida, student Dohring, trčeći, otkriva mrtvo truplo, a detektivi ga nisu u stanju identificirati. Čitatelju se do kraja romana ne otkrije rješenje zločina, a Dohring kao lik iščezava te se pojavljuju novi likovi. Glavna radnja u romanu događa se 1961. godine u Budimpešti. Pratimo znanstvenika Istvana Lippay-Lehra, njegovu ženu Ernu Demen te njihova sina Agosta, koji je, skupa s dvojicom prijatelja, Janosom Kovachem i Hansom von Wolkensteinom, glavni lik romana. Sva trojica rade u Mađarskoj kontraobavještajnoj službi. Paralelne pripovijesti uglavnom pripovijedaju njihov život i povijesni kontekst onoga što je prethodilo životu trojice prijatelja, opisujući živote njihovih roditelja i daljnje rodbine za vrijeme nacizma u 30-ima i 40-ima.

Knjiga detaljno opisuje užase koncentracijskih logora i nacistički način razmišljanja, pogotovo eugenike, istovremeno naglašavajući i represiju od strane sovjetske vlasti nakon propalog Mađarskog ustanka 1956. godine. Mađarska je u tim okolnostima bila politički izgubljen i bespomoćan entitet između dva diva – nacista i Sovjeta, a Nádas, kroz ovu knjigu, pomoću negiranja čvrste orijentacije u prostoru i vremenu, individue, objektivnosti i drugih kategorija, opisuje upravo takvu političku stvarnost.

Knjiga vrvi elementima i motivima rasizma. Konstantno su postavljene paralele između različitih nacionalnosti i etniciteta. Likovi u romanu stalno nam ukazuju na razloge zašto su Nijemci različiti od Mađara, Mađari od Slavena, Židova ili Roma, na taj nas način uvlačeći u način razmišljanja tog razdoblja. Istovremeno, takvo Nádasovo igranje sa stereotipima suptilno nas osvještava da takav tip mišljenja i dan-danas kruži u svakidašnjem govoru, a korijene ima u ideologiji koja je rodila nacizam.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Izvor: phralipen.hr

0