Daniel Rafaelić: Za bilo kakav napredak ključno je voljeti ono što radiš

Foto: screenshot/Youtube
Autor: Maja Grubišić

U okviru Dana romske kulture u ožujku i travnju, koji su otvoreni izložbom “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma”, a u sklopu kojih su održana i tematska predavanja profesor Daniel Rafaelić održao je jedno na temu pojavnosti Roma u popularnoj kulturi.

Daniel Rafaelić s publikom je podijelio i svoja razmišljanja o značaju i svjetskoj popularnosti filmova o Romima. Kazao je da mu se zaključak razmišljanja sam nametnuo – “Radi se o čistoj, snažnoj emociji koju oni prenose publici.” Na samom završetku spomenuo je mistične priče o Romima iz kasnog srednjeg vijeka i rane renesanse prema kojima oni dolaze iz Egipta, a koje su značajno doprinijele zamiljivosti romske tematike u kinomatografiji. Dodao je kako se takvo vjerovanje spominje i u uvodu Shakespeareove drame “Antonije i Kleopatra”. Takve su priče o podrijetlu prenijele, pisanom i usmenom tradicijom, motive i arhetipe i naše civilizacije. Upravo smo o tim temama porazgovarali s ravnateljem Hrvatskog audiovizualnog centra, profesorom Danielom Rafaelićem.

Slušajući Vas kako predajete stekli smo dojam da ste sretni s onim što radite, je li to zaista tako?

Jesam, sretan sam jer sam uspio spojiti povijest i ljubav prema filmu. Dok sam još studirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu često sam razmišljao kako bi bih to dvoje volio spojiti te pisati i predavati o tome, ali to mi se iz studentske perspektive činilo nemogućim. Kasnije sam shvatio da je sve moguće te sam počeo graditi svoju karijeru spojivši povijest s filmom. Naučio sam da je za bilo kakav napredak ključno voljeti ono što radiš.

U Vašim intervjuima za neke druge medije naišli smo na niz manje poznatih, ali zanimljivih informacija, primjerice o dnevniku Josepha Goebbelsa. Možete li to malo prokomentirati?

Ono što sam pročitao u Goebbelsovim dnevnicima i za mene je bilo otkriće. Naime, istraživao sam deset godina prije nego što sam dovršio svoju knjigu “Kinematografija u NDH”. Između ostalog, dok sam u Berlinu prekopavao po njemačkom arhivu pokušavajući pronaći informacije o kinematografiji u jednoj totalitarnoj državi koja ima rasne zakone te koja je vrlo jasno propisala kako kultura treba izgledati, stalno sam nailazio na njegovo ime. Goebbles, njemački ministar propagande i narodnog prosvjećivanja, u svojim je dnevnicima mnogo pisao o filmu, a ti su dnevnici tiskani i objavljeni ranih 2000-ih u sklopu velikog njemačko-ruskog projekta. Tijekom čitanja nailazio sam na likove političara iz Nezavisne Države Hrvatske. Vrlo kratko Goebbles se osvrnuo na kinematografiju NDH kritizirajući ležernost u pristupu i nedostatak obrazovno-propagandne komponente, ali je vrlo detaljno opisao političku situaciju. Svako malo osuđivao je ustaške zločine smatrajući da su u ustaškim redovima samo kriminalci. Iskazivao je netrpeljivost prema Anti Paveliću, dok je s druge strane izražavao poštovanje prema Mili Budaku, vinovniku rasnih zakona u NDH. Ostao sam potpuno zatečen s ovakvim podacima jer je gotovo nadrealno da jedan visoko pozicioniran član njemačke nacističke stranke tako govori o ustašama. Nikada prije to nisam čuo, o tome nismo učili u školama i to mi je samo pokazalo koliko se bogatstvo nalazi u arhivima. Ista stvar je i s filmovima, što više tražite više vam se otkriva. Tako sam došao i do filma Franje Ledića s kojim sam započeo današnje predavanje. Uopće je pravo čudo da taj film postoji jer je sva Ledićeva arhiva uništena za vrijeme NDH. Ledić je bježeći iz Zagreba uspio sa sobom ponijeti nešto snimljenog materijala koji je kasnije prodao jugoslavenskoj Kinoteci. Nedostatak takvog materijala bio bi veliki gubitak općenito, a i u kontekstu današnjeg predavanja.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Izvor: phralipen.hr

1