Nema kanalizacije, struje, vode, a od 1360 stanovnika posao ima njih troje

Foto: Ranko Suvar / HANZA MEDIA
Autor: Kristina Turčin

Ovo je naš WC – pokazuje na polje nedaleko od potleušice u kojoj živi 23-godišnja Zdenka Balog. Ovo je kupaonica, nastavlja, pokazujući na škaf u susjedovu dvorištu, a ovo kuhinja, upirući na cigle pred vratima među kojima još stoji pepeo od jučerašnje vatre. Ovo su spavaonice i dnevna soba, uvodi nas u ruševnu prostoriju od 10-ak četvornih metara s dva kauča, rasturenim podnim kuhinjskim ormarićem u koji je nabacana garderoba i izlizanim toplim podom na goloj zemlji. Tu živi s četiri godine starijim suprugom i troje djece. Četvrto bi, sudeći po trudničkom trbuhu, svaki čas trebalo stići na svijet.

Zdenka se udala u 6. razredu osnovne škole i tu je završilo njezino školovanje. Suprug je odustao već nakon prvog razreda osmoljetke. Ni jedno od njih ne radi, žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka.

Zdenka se, kao i njezini roditelji, i roditelji njezinih roditelja, rodila u naselju u kojem danas rađa svoju djecu – u romskom naselju Lug pokraj mjesta Kuršanec, koje je administrativni dio devet kilometara udaljenog Čakovca.

Uvjeti u kojima Zdenka danas živi, čini se, tek su se neznatno promijenili u odnosu na uvjete koji su u ovom naselju vladali u drugoj polovici 19. stoljeća, kad su Romi Bajaši, nakon ukidanja ropstva i dobivanja prava na slobodu kretanja, stigli iz Rumunjske u Međimurje. Naselje nema ni struje, ni vode, ni kanalizacije. Od 1360 stanovnika tog naselja, kaže Josip Petrović, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine Grada Čakovca, radi ih troje – dvoje u Gradskom komunalnom poduzeću Čakom i jedan na varaždinskom groblju, a desetak ih ima završenu srednju školu.

Nezamislivo teški uvjeti

U svih 12 romskih naselja, koliko ih se nalazi u Međimurju, životni su uvjeti teški, nezamislivo teški ostatku stanovnika, pa i onima čije su se kuće smjestile na manje od 500 metara od romskih naselja. No, u Lugu je, slažu se svi, najteže.

– To je zbog zemlje, nikako da dobijemo zemlju, zato smo i spremali veliki romski prosvjed na Markovu trgu – objašnjava nam Petrović. U drugim se naseljima, priča, ipak uvela barem osnovna infrastruktura. U njihovu – nije.

Problem leži u činjenici da je to romsko naselje pretežno sagrađeno na zemlji koja je u vlasništvu države. Da bi se mogla provesti infrastruktura ili obaviti bilo kakva obnova i poboljšanje te da bi se, u konačnici, mogao povući novac iz fondova EU, vlasništvo nad zemljom mora se riješiti – vlasnici kuća moraju ujedno biti i vlasnici zemljišta.

– Već desetak godina pokušavamo riješiti te odnose s državom, posljednjih godinu i pol intenzivno, ali ne uspijevamo – kaže Ninoslav Šipoš, pročelnik Pravnog odjela za prostorno uređenje i europske fondove Grada Čakovca.

Pravna služba, objašnjava, već godinama pokušava ishoditi da država – u ovom trenutku Ministarstvo državne imovine, a ranije razne agencije koje su se bavile državnom imovinom – ustupe to zemljište Gradu.

– Mi bismo tada, po procijenjenim cijenama koje sasvim sigurno nisu velike, prodavali to zemljište onima koji na njemu žive. Tako bismo konačno mogli početi nešto raditi – i mi, kao Grad, i novi vlasnici zemljišta – kaže.

Situacija je, objašnjava plastično, sad ovakva: vlasnik čestica je država. Na njima su ilegalno sagrađene kuće koje, kao takve, nisu ničije. Još je apsurdnija situacija sa 40-ak kuća u Lugu koje su legalizirane u procesu legalizacije: kuće su sada legalne, ali su i dalje formalno ničije, jer nije jasno jesu li u vlasništvu onih čije je zemljište ili onih koji su ih sagradili. One su samo legalne.

– No, ni u te kuće nije, primjerice, moguće uvesti struju. HEP mora potpisati s nekim ugovor, a to je vlasnik. HEP je ponudio da će uvesti struju bude li Grad jamčio za plaćanje računa. Po kojoj osnovi? To nije naše zemljište. Uputili smo stoga zahtjev državi. Nije se realizirao – kaže Šipoš.

Nastavak pročitajte ovdje.

Izvor: jutarnji.hr

0