Prisilne sterilizacije i prisilni zaborav

Foto: Roma Media Foundation
Autor: Ivana Perić

Svjetski dan Roma obilježava se 8. travnja, u čast prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog od 8. do 12. travnja 1971. godine u Londonu. Ususret Svjetskom danu Roma, odlučili smo posvetiti pažnju tabu temama – manje vidljivoj problematici s kojim se suočavala i suočava romska populacija. Među takve teme svakako spada i prisilna sterilizacija Romkinja u Češkoj i Slovačkoj. Jedan od rijetkih primjera akademskih i znanstvenih radova koji se, između ostalog, bave i tom temom, jest knjiga Seksualnost cigana: O intimnosti: romska i autsajderska perspektiva.

Kako Claude Cahn objašnjava u knjizi, početkom 1970-ih, pod utjecajem nanovo probuđenog interesa za eugeniku, čehoslovački medicinari sistematski su i prisilno vršili sterilizaciju Romkinja, uz podršku političara i državnih struktura te uz punu pomoć socijalnih radnika i radnica. Ta praksa, iako u manjem obujmu, ostala je na snazi i po raspadu Čehoslovačke, u današnjoj Češkoj i u Slovačkoj.

Prisilne sterilizacije pretežno su ciljale Romkinje koje su živjele u društvenoj izolaciji, često imale mnogobrojnu obitelj, a socijalni radnici su ih znali etiketirati kao “sumnjive”. Sterilizacija je ciljala primarno romske žene. Naime, vazektomija je značajno jednostavnija procedura od podvezivanja jajovoda ili drugih načina sterilizacije žena, ali teško je muškarce staviti u položaj da ih netko uvjerava da se podvrgnu vazektomiji koji bi bio sličan situacijama gdje su žene izložene pritisku (stres uzrokovan porođajem, strah od mogućih komplikacija, itd.).

“Postoji samo jedan zabilježen slučaj u kojem se navodi da je muškarac steriliziran pod pritiskom ili bez dobijanja adekvatnih informacija, pa samim time u okolnostima koje se mogu okarakterizirati kao prisilne. Ovo ukazuje da je postojao rodni, ali i psihološko-seksualni aspekt: na Romkinje se gleda kao na  opasne, osobe koje se ne mogu seksualno kontrolirati; nedovoljno oslobođene prisile svojih supruga i seksualnih partnera, pa u nemogućnosti da imaju punu kontrolu nad svojim tijelima; te naročito sklone rađanju. Sve navedene pretpostavke dolaze iz tradicionalnih folklornih vjerovanja o ‘divljim Ciganima’ koja su i danas na snazi”, navodi se u knjizi.

Sterilizacija je aktivno promovirana u Čehoslovačkoj kroz različite državne mjere, uključujući i seriju socijalnih davanja koja su uvedena tijekom 1970-ih. Jednokratna pomoć u slučaju sterilizacije navodi se tako u internom dokumentu Ministarstva rada i socijalne politike iz 1973. godine. Kasnije je ovaj dokument uključen u odredbe socijalne zaštite.

Do kraja 1970-ih bilo je uobičajeno izvještavanje poput ovog od 14. svibnja 1979. godine iz Okružnog nacionalnog komiteta grada Tabora upućeno Regionalnom nacionalnom komitetu južne Bohemije: “Petnaestoro ciganske djece rođeno je na našoj teritoriji u 1978. godini. Troje od ovih je imalo manju težinu od prosječne pri rođenju, sva djeca su živorođena. Izvršeno je 12 prekida trudnoće i sterilizacija je urađena na četiri Ciganke. U svim slučajevima intervencija je urađena na osnovu velikog broja djece u porodici.”

Uprkos velikim obavezama po pogledu vladavine prava koje su i Češka i Slovačka preuzele u posljednja dva desetljeća, i pored niza godina zagovaračkog rada raznih međunarodnih organzacija i domaćih inicijativa, sudovi i druge državne institucije i dalje u velikoj mjeri izbjegavaju primjenu mjera odgovornosti za slučajeve prisilnih sterilizacija. U studiji se navodi kako se čini da i dalje postoji strah od reakcija javnosti, ali i skepsa prema tome da su Romkinje žrtve vrijedne uvažavanja. Tek u studenom 2009. godine Vlada Češke objavila je izjavu kojom izražava žaljenje zbog prisilnih sterilizacija.

Izvještaj Otokara Motejla iz 2005. godine predstavlja jednu od najvažnijih studija o nasljeđu prisilne sterilizacije u Češkoj i Slovačkoj, a u njemu se navodi kako je čak 90 tisuća žena sterilizirano na teritoriju bivše Čehoslovačke u periodu nakon 1980-ih. Prije 1989. godine sterilizacije su se javno odvijale, a poslije 1989. godine praksa se nastavlja pod velom tajnosti pošto je nominalno deklarirano da je takva praksa u suprotnosti sa zakonom.

Motejl je radio na antidiskriminacijskom projektu s Romima u Ostravi, gdje je krajem devedesetih upoznao Vlastu Holub, koja će kasnije postati voditeljica grupe podrške žrtvama Grupa za žene kojima je sterilizacija nanijela štetu (Group of Women Harmed By Sterilization). Njih dvoje su pripremali tužbu koja se ticala segregacije Roma u školama, a Holub se nikome iz tima tada nije povjerila da je i sama bila prislino sterilizirana.

Cijeli članak pročitajte na phralipen.hr.

 

0