Muzeji moraju biti otvoreni manjinama

Sunčica Nagradić Habus/Foto: Phralipen
Autor: Selma Pezerović

Ove godine obilježava se tisuću godina migracija Roma s indijskog potkontinenta u Europu i ostatak svijeta. Tom prigodom u Arheološkom muzeju Zagreb ovaj tjedan je otvorena izložba koja tematski obrađuje temu migracija te svega što ona za sobom povlači u kulturološkom i lingvističkom kontekstu. Izložbom “Rromengo drom – Tisuću godina migracija Roma” su, također, službeno započeli Dani romske kulture za vrijeme kojih će se odžati i ciklus predavanja na temu romske povijesti i kulture. “Ono što mene vodi jest činjenica da muzej mora biti, neću reći mjesto susreta, ali mora biti otvoren zajednici i kao takav otvoren i manjinama”, izjavila je Sunčica Nagradić Habus, autorica izložbenog postava, s kojom smo porazgovarali o samoj izložbi, arheologiji i stereotipnom prikazivanju Roma u likovnoj umjetnosti.

Što Vas je potaknulo da se počnete baviti arheologijom i što je trenutno najviše u fokusu Vašeg istraživačkog rada?

Još sam kao dosta malo dijete htjela biti arheolog. Gledala sam neku dokumentarnu seriju o Egiptu i pitala sam mamu kako se zovu ljudi koji se bave egipatskim piramidama. Mislim da velik broj arheologa tako i počne  – fascinacija Egiptom, to nas povuče. Taj interes je trajao cijelu osnovnu i srednju školu sve do upisa na faks – za mene je to bio jedini logični izbor.

Malo je toga vezanog uz arheologiju, a da nije u mom fokusu zanimanja – od istraživačkog rada do rada na samom arheološkom materijalu, arheološkim nalazištima sve do popratnih djelatnosti kao što su muzejska pedagogija, rad u marketingu i popularizaciji arheologije. Jako je teško naći nešto u arheologiji, a da meni nije interesantno.

Može li se reći da ste se specijalizirali za antiku?

Tijekom studija ne, ali otkada sam diplomirala radila sam na Antičkom odjelu u muzeju, prvenstveno na rimskom materijalu. Nekako sam se u zadnje vrijeme posvetila rimskoj keramici, koja me za vrijeme studiranja uopće nije privlačila i bila mi je monotona, ali kad malo uđete u materiju počnete razlikovati finese i nijanse i shvatite koliko je keramika  povezana sa svim aspektima života.

Nailazite li kao žena na prepreke u bavljenju arheologijom? Kako žene kotiraju u muzeologiji?

U arheologiji  i muzejima općenito ima jako puno kolegica. Neću reći da smo u većini, ali da smo ravopravne muškim kolegama je neupitno. Prvenstveno kad dođete na arheološki teren vi radite sve što i rade muški kolege. Nema razlike, poprilično smo emancipirane.

Prije nekoliko godina, u Arheološki muzej se vratila u stalni postav glava djevojke za koju se vjeruje da pripada Fulviji Plautili. Ona glasi kao jedan od najvrijednijih spomenika rimske umjetnosti na području Hrvatske. Uz nju i Arheološki muzej veže se i Andy Warhol. O čemu je riječ?

Riječ je o portetu Solinjanke za koju se pretpostavlja da prikazuje caricu Plautilu, suprugu rimskog cara Karakala, koja je imala poprilično nesretan život. Nakraju ju je vlastiti suprug, nakon razvoda, dao smaknuti. Portret je izuzetno zanimljiv, gotovo idealiziran. S obzirom da je izrađen iz mramora danas je bijeli, dok je nekad bio obojan. Ljudima je nekad teško zamisliti da su rimske skulpture, ali i hramovi i arhitektura, bili vrlo šareni, ukrašavani i bojani. Prije par godina vođeni tom niti da su skulture bile obojane odlučili smo se malo poigrati s našom Plautilom i obojati ju. U sklopu Međunarodnog dana muzeja pokrenuli smo novu liniju suvenira – Pop-up Solinjanka. Stari suvenir u novom modernom duhu.

Cijeli intervju pročitaje na phralipen.hr.

0