Srbija: Nataša Tasić Knežević je prva srpska romska operna pjevačica

Foto Igor Pavicevic
Autor: Ana Mitić

Nataša Tasić Knežević prva je srpska romska operna pjevačica koja je nedavno stekla stalni angažman u Narodnom kazalištu Srbije u Novom Sadu. Ova Beograđanka je studirala Prometni fakultet i godinama u Crkvi Svetog Georgija pjevala kao solista, sve dok nije srela Jovana Ćirilova koji je prepoznao talent, da bi ubrzo uz pomoć princeze Jelisavete Karađorđević upisala Akademiju lijepih umjetnosti, odjel solo pjevanje

Nekako neopaženo je prošla važna vijest za povijest naše klasične glazbe i kazališta – da je Nataša Tasić Knežević, prva srpska romska operna pjevačica, prošle godine dobila stalni angažman solistkinje u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. I ne samo što prije toga, naše kazalište nije imalo opernu pjevačicu Romkinju, ali najvjerojatnije je jedina romska operna pjevačica na svijetu.

Ali njezin je cijeli život borba s predrasudama, za jednaka prava, dokazivanje, i nekako je kod Nataše sve išlo obrnutim redoslijedom.

Za nju kažu da je romska kraljica opere, “pjevačica kristalno jasnog tona, svijetle boje glasa i atraktivnog izgleda, koja je osvajala publiku na svakom nastupu”.

OESS je 2012. godine je proglasio Natašu jednu od najistaknutijih romskih žena na svijetu i održala vrlo značajan govor u Vijeću Europe.

U svom prvom intervjuu pričala je o ljudima koji su uočili njezin talent i pomogli joj u njezinoj borbi protiv predrasuda, o operi, o svojoj snazi ​​i misiji da pomogne drugima koji prolaze sve ono što je i ona prošla zato što je Romkinja.

Ovo je velika stvar i slučaj bez presedana, s obzirom na diskriminaciju kojoj su Romi izloženi i koju si ti sama osjetila. Koliko je tebe, iako si već 15 godina na sceni, iznenadila odluka da te prime u stalni radni odnos u  u Srpsko narodno kazalište?

Prije nego što sam stupila u radni odnos u Srpskom narodnom kazalištu kao solista u operi, radila sam deset godina u Glazbenoj školi na Ubu gdje sam imala svoj razred za solo pjevanje; tu sa se ostvarila kao profesor i pedagog i pedagog i imla sam divne uspjehe s mojim đacima koji su osvojali nagrade na međunarodnim festivalima. Radila sam amaterski i mjuzikle, i jako sam ponosna na taj rad kao vokalni pedagog. Prošle godine su mi ponudili posao i, naravno, da sam odmah prihvatila. Prvo sam bila u šoku, a onda sam bila vrlo sretna jer je to bilo ostvarenjea mog sna. To je potpuno iznenađenje za mene. Ovo je presedan u povijesti klasične glazbe na svijetu. Jer ni u svijetu nas nema. Romi se inače vezuju isključivo za tradicionalnu narodnu glazbu i kada upisuju instrumente u glazbenim školama, biraju one koji im kasnije mogu pomoći – violina, harmonika, kontrabas … Kad sam ja upisala solo pjevanje, bila sam već na studijama na Prometnom fakultetu i Bio je to presedan pa nisam vjerovala da ću se s timebaviti.

Što se dogodilo u tebi samoj da se odlučiš za glazbu i kako je uoće došlo do toga da pred kraj studija poželiš biti operna pjevačica, a ne inžinjer prometa?

Ogromna ljubav. Ali to je bio i niz okolnosti. Mene je slučajno čuo pokojni Jovan Ćirilov, kojeg jako volim i koji mi toliko nedostaje. Da je on sada živ, nas dvoje bismo jedno tjedan-dvA slavili jer on je bio takav čovek. Imao je taj šeretski osmeh, poseban način na koji je gledao, oči su mu se smijale i sav je zračio. Pošto me je čuo, pozvao me je da idem u Francusku na Dane romske kulture. Ja sam zaista samo znala da pjevam duhovnu muziku jer sam cijeli život pjevala u crkvi. Ali otišla sam tamo, čula me je Ana Kotevska i pitala da li školujem glas, na šta sam ja rekla “naravno da ne”. Poslala me je profesorici Smiljanić u Beograd; kada me je ona čula, svidjelo joj se kako pjevam i tada sam upisala Akademiju lijepih umjetnosti zahvaljujući stipendiji princeze Jelisavete Karađorđević bez čije podrške ne bih uspjela nikada u životu.

Cijeli ćlanak pročitajte na nedjeljnik.rs.

1