BIH: Nepodnošljiva lakoća odbacivanja Roma

Foto: Ilustracija
Autor: Aleksandar Brezar

Nije to bilo tako davno, ali čini se kao da je bilo u nekom drugom životu. Bio sam izbjeglica te ’93. (ili je to bila ’94.?) kada je učiteljica odlučila da u istoj klupi upari svog najboljeg i najgoreg učenika. Najbolji – štreber, odlikaš – bio sam ja, a najgori? Najgori je bio mali Rom kojem sam, zbog tih putovanja među životima, a i iz činjenice da sam tokom osnovnoškolskog obrazovanja promijenio 12 škola, davno zaboravio ime.

Ono što nisam zaboravio je da nije baš najbolje znao ni pisati, a već ga je gurnulo u treći (ili možda četvrti?) razred, i šta je mogao nego skupljati jedinice, dok sam ja, koliko god bio neprivilegovan zbog svog izbjegličkog statusa, svejedno prije prvog razreda i tog prokletog rata već uveliko pisao i trebao preskakati nekakve razrede?

Obrnuta predrasuda

Svejedno, moj novi drug i ja tako smo zapali jedan drugog, na opču sprdnju malih Crnogoraca u Baru, gdje je mene snašla moja, a njega njegova muka. Ovo nije sretna priča o prijateljstvu na prvi pogled. Ovo je priča o predrasudama.

Nisam baš bio najsretniji što me on zapao da dijeli klupu sa mnom. Ne zato što je bio Rom-moj najbolji prijatelj u to vrijeme bio je mali Goranin, još jedno manjinsko čeljade, čijeg se imena sjećam, ali ga neću ovdje zapisati jer želim da ga jednog dana iznenadim kada ga pronađem, nadam se u stvarnom a ne svijetu društvenih mreža.

Cijelu situaciju sam smatrao nepravednom, i mog romskog drugara iz klupe većinom sam ignorirao, sve dok jednog dana mati nije zaprimila telefonski poziv da dođe na konzultacije. Naime, prijatelj iz klupe se toliko žalio roditeljima na mene, da su na kraju odlučili da se obrate učiteljici i traže da više ne sjedimo skupa, jer je stanje postalo nepodnošljivo.

Sjećam se da sam nestrpljivo čekao da se mama vrati iz škole, strahujući od nove, još veće nepravde – jer šta sam ja njemu mogao raditi osim što sam ga ignorirao? Mati je na kraju došla, glasno se smijući još s vrata. “Učiteljica kaže da piješ”, nekako je izustila od silnog smijeha, a ja sam se osjećao potpuno poniženo.

Naime, u još jednom uzaludnom pokušaju da svom sinu ojača imunitet i fizičke predispozicije, a u strahu od nejakosti vlastitog djeteta, mama me je već mjesec dana tjerala da svako jutro popijem po minijaturnu čašicu prošeka, u kojem su se prethodno dobrih par mjeseci kiselili klinčići. Bio je to neki babski recept za povećanje željeza u krvi, na koji je prešla nakon što je propao prethodni eksperiment sa okivanjem jabuka ekserima, koji bi preko noći u škrte primorske jabuke puštali svoj opori, metalni ukus, a onda bi se ujutru sina ganjalo po kući da prije škole pojede njihovu pocrnjelu srž.

Mami je to sve bilo zabavno, pa me je narednih mjesec dana zvala “Pjano”, a drug iz klupe, sada bivši, jer ga se opet premjestilo u magareću zadnju, svakog jutra me je gledao s prezirom. Malog Roma i njegove roditelje nije zanimao moj vrlo upitni imunitet. Njih je interesovalo samo da on ne sjedi do nekog ko se čuje po alkoholu svako jutro.

Interesantno je iz pozicije nekoga ko je u međuvremenu (kao) odrastao i (kao) iskusio stvari u životu, a ponešto i naučio, uvidjeti koliko sam zapravo bio sretan što sam bio, hajmo reći, žrtva obrnute predrasude. Nema potrebe opet i iznova ponavljati da su Romi i Romkinje generalno najugroženija manjinska kategorija kako u BiH, tako i na Balkanu. Biti ispod Roma na društvenoj ljestvici je nemoguće – a eto, makar na taj jedan krajnje banalni trenutak u mojim životima, krajnje blago me je pecnula sva tragedija i sva surova istina šta znači biti prezren od svih. Mislio sam dugo – i sasvim pogrešno – da sam tu i tada vidio kako je to, i na šta to liči.

 

 

Cijeli članak pročitajte na portal-udar.net.

1