Večina građana još iščekuju u romskim dvorištima šator i staro željezo

Autor: Radmila Kovačević

Slađana samu sebe zove “plavom Cigankom” i ističe kako je najveća Ciganka u svom kraju, ali ona je i uspješna žena koja vodi Romsku kuću.

Kada su znanci znali pitati mamu Slađane Đurđević, dok je kći još bila djevojčurak, za koga bi voljela da se njena jedinica jednom uda, odgovor je uvijek bio isti. “Nije mi bitno, neka bude i crni Cigan, samo da joj bude dobar…”, odgovarala je majka. Nitko tada nije slutio, ali pogledi razmjenjivani na srednjoškolskim hodnicima, a godinu dana kasnije slučajni susret i službeno upoznavanje na Korzu, donijeli su upravo to: ljubav, vezu te na koncu brak plavokose Slađane iz Rovišća i mladog bjelovarskog Roma Gorana.

Danas par s dvadesetak godina bračnog staža, dvoje odrasle djece, s uhodanim obiteljskim poslovima i strašću za romsku tradiciju u etnokući autohtonih hrvatskih Roma Lovara u selu Maglenča prima izletnike iz cijele Hrvatske. Prva Romska kuća u nas od otvaranja 2010. plijeni svojom arhitekturom i interijerom koji živo svjedoči o povijesti i običajima Roma Lovara, domaćin Goran Đurđević intrigira ozbiljnošću, a gospođa Slađana jednostavno – osvaja.

“Ja sam najveća Ciganka u ovom kraju”, kaže domaćica, koja govori lovarski i tri romska narječja, zbog čije su priče mnogi poželjeli dublje zaviriti u romantičnu nomadsku prošlost Roma. S “plavom Cigankom”, kako sama za sebe kaže, razgovaramo o tome je li i početak njezina života u romskoj zajednici bio romantičan, kako Romi danas žive u Hrvatskoj, koliko se teško nositi s predrasudama prema toj zajednici, koji su planovi s Romskom kućom…

U mnogim bi obiteljima i dandanas nastupila drama da kćer jedinica za supruga izabere Roma. I obrnuto, naravno. Kako su vaša i Goranova obitelj prihvatile ovo “miješanje”?

Ja sam odrastala samo s majkom, otac je poginuo u prometnoj nesreći kad sam bila sedmogodišnjakinja. Mama i ja smo imale odličan odnos, prijateljski, pun povjerenja, a odgajala me u otvorenom duhu, bez predrasuda prema vjeri, nacionalnosti, boji kože… Ni ona, a ni Goranovi roditelji, koji su bili starosjedioci u bjelovarskom kraju, nisu nam pravili probleme. Nitko se, barem javno, nije protivio našoj vezi. Jesu li baš tako zamišljali budućnost za svoju djecu, druga je priča. Vjerojatno bi intimno bili sretniji da je ispalo drugačije, ali bili su dovoljno mudri da ne pokušavaju razvrgnuti našu vezu.

Cijeli intervju novinarke večernjeg lista, Radmile Kovačević, sa Slađanom Đurđević pročitajte klikom na dolje navedeni izvor.

Izvor: vecernji.hr

🔥1