Srbija: Intervju sa Đorđe Jovanović, predsjednik Europskog centra za prava Roma

Foto: Aleksandar Jovanović

Đorđe je ostvaren, uspješan i elokventan Rom čiji rad podrazumijeva pomaganje drugima da prevaziđu teške uvjete života na margini i da ostvare svoja prava po sudovima na prostoru Europe.

Sa nama razgovara o svom odrastanju, predrasudama i mogućim rješenjima za poboljšanje kvalitete života u romskim zajednicama.

Koja je točno tvoja titula?

– Ja sam predsjednik organizacije koja se zove “Europski centar za prava Roma” čije je sjedište u Budimpešti, a djelujemo u cijeloj Europi. Mi se poprilično razlikujemo od ostalih organizacija koje se bave pravima i pomoći Romima, pošto je najčešće zaposleno lice u našoj organizaciji odvjetnik. Dok se većina drugih organizacija koje žele pomoći Romima bave time iz kuta siromaštva i rješavanja socijalnih problema, mi tome pristupamo kroz prizmu ljudskih prava, smatramo da je diskriminacija suštinski korijenski problem teške materijalne situacije. Mi tužimo države i institucije koje Romima ilegalno uskraćuju prava zajamčena zakonom. I uglavnom pobjeđujemo, hahahaha.

Kako je izgledalo tvoje djetinjstvo?

– Rođen sam u mjestu Stari Banovci, pokraj Stare Pazove. Odrastao sam na kraju sela, odmah pored seoske deponije. Međutim, tijekom komunizma, nakon Drugog svjetskog rata desila se neka vrsta džentrifikacije tog dijela sela, dosta ljudi iz Bosne se doselilo u naš kraj, tako da nisam odrastao okružen isključivo Romima. Nisam ni primjećivao da se recimo u našem kraju priča na dva jezika, srpski i romskom, mislio sam da svi tako funkcioniraju, nekada pričaju ovako, nekada onako …

Kada si prvi put postao svjestan da te okolina ne promatra kao jednakog?

– U selo je došao “ciganin s medvjedom” i to je vjerojatno prvi put da sam se susreo s tom riječju. Svi smo se okupili i gledali kako medvjed igra. Iz ove perspektive mi je to mučenje životina baš strašno, ali kao dijete bio sam fasciniran i mislio sam da su “cigani” isključivo ti ljudi koji dovode medvjeda nam igra. Naime, u romskom jeziku riječ “cigan” ni nema. Poslije toga, nekolicina djece iz kraja je otišla da se igra. Imali smo jednu od dječjih koškanja i svađa kada me je dječak, kao kontraargument na to što sam govorio, nazvao “ciganinom”. Jako sam strašno to doživio, imao sam možda četiri godine. Morao sam pitati svog djeda da li smo mi stvarno cigani. Kada mi je odgovorio potvrdno, ja sam bio šokiran, kako smo mi cigani kada nemamo ni medvjeda? Polazak u osnovnu školu je donio potpuno osvješćenje o stupnju diskriminacije kroz koje Romi prolaze.

Na koji način?

– Primjerice, romska djeca morala su sjede na kraju učionice, sva zajedno, potpuno odvojena od ostale djece. Malo prije polaska u školu imao sam operaciju očiju i jako sam slabo vidio, pa uopće nisam mogao pratiti što ta učiteljica piše po ploči, a jedva sam je i čuo u zadnjoj klupi. Ona čak nije predavala ni isti program Romima i ostatku razreda. Požalio sam se roditeljima i oni su otišli da je zamole da me premjeste u prvu klupu. Kako je politika škole bila da romska djeca sjede odvojeno od ostatka razreda, mi smo ravnatelju škole morali nosimo liječničku potvrdu, samo da bi me premjestili u prvu klupu pošto ne vidim. Na kraju smo dobili odobrenje, pa sam ja bio jedan od prvih koji je mogao sjediti naprijed s drugom, neromskom djecom. Zbog toga sam ja jedini od romske djece mogao pratim to gradivo i tako je moje obrazovanje počelo, jer sam imao jednaku šansu kao i ostali. Naravno, iu srednjoj školi ai kasnije je bilo kojekakvih problema.

A da li su se druga djeca igrala s vama?

– Jesu! Djeca nisu imala neki problem s tim. Ali u srednju školu sam išao za vrijeme rata i mene su stavili u izbjeglički razred. Da, čak i to je postojalo, segregacija po tom osnovu također, pogotovo u manjim sredinama.

Da li ti se čini da je život Roma danas lakši nego u komunizmu?

– Na žalost, nije. Zbog svog posla ja radim s jako puno država iu velikom broju njih, uključujući i najrazvijenije, ti i dalje možeš naći primjere segregacije djece samo po boji kože. Stavljaju ih na posebne katove, posebne učionice, pa iu posebne zgrade. Razlika u odnosu na komunistički blok zemalja je što su u tom uređenju Romi bili zaposleni po tvornicama i drugim mjestima, pa nisu ni bili potrebni projekti integracije tih ljudi. Danas tim programima zapravo pokušavaju im objasne i pokažu da vide zbog čega je dobro ići u školu ili da imaš posao, jer ljudi sada već generacijama to nisu vidjeli pošto žive u nekom paralelnom svijetu. Međutim, za vrijeme komunizma su im te vrijednosti bile izravno izložene. Oni su radili i sami su mogli vidjeti: ako nemaš školu – imaš loš posao; ako imaš školu – imaš i bolji posao. Ali kako je došla tranzicija i kako su se gasile tvornice i radna mjesta na kojima su radili, Romi su ispali jako veliki gubitnici tranzicije. Prvi su ostali bez radnih mjesta i bez svojih smještaja. Naravno, i tada su se pravile velike pogreške pošto su se gradile stambene zgrade samo za određenu etničku grupu.

Često se priča o pozitivnoj diskriminaciji. Da li si ti imao neku sustavnu potporu od strane države?

– Dovoljno je zamisliti koliko je jednom sedmogodišnjem djetetu poput mene bilo teško krenuti u školu i da se izbori s barijerama i sustavom u kojem od početka sjedi izdvojen od ostale djece. Također, koliko je teško i tim neobrazovanim roditeljima koji su i sami prošli kroz isti sustav i sada treba da se suprotstave školi koja je za njih predstavnik vlasti i da kažu: “Mi hoćemo da naša djeca sjede naprijed”. Oni prosto ne znaju kako i ne smiju to da urade. U srednjoj školi sam išao u čisto muški razred gdje su me neka djeca maltretirala. Moj tata je išao u istu školu i njegov razredni starješina je također i meni bio razredni. Taj čovjek je predavao ekologiju i kad bi prozvao učenike po imenima u dnevniku, mene nije zvao Jovanović Đorđe nego je govorio “mulo balo” što na romskom znači “crknuta svinja” jer postoji mit da Romi jedu crknute životinje. Možeš zamisliti koliko to onda drugoj djeci daje povoda da te zezaju, maltretiraju i smatraju inferiornim. Ženi koja mi je predavala srpski je strašno išlo na živce što ja znam njen predmet, pa bi me pred cijelim razredom pitala da po padežima mijenjam riječi “bijeli dječak”. Ako kasnije naiđu na slučaj sistemske podrške države, mislim da ti ljudi tu podršku i zaslužuju jer u sustavu koji te defavorizuje od kad imaš 6-7 godina ti ni ne možeš ostvariš dobre rezultate. Zbog toga je pozitivna diskriminacija potrebna, kako bi ljudi mogli upišu neke fakultete i da stvore sebi povoljniji materijalni i društveni položaj.

Da bi li si ti na taj način upisao fakultet?

– Ja sam završio Višu pedagošku školu i nju jesam upisao preko afirmativnih mjera, ali sam prije toga studirao na Višoj poslovnoj školi gdje sam se sam upisao. Moram biti iskren i reći da ni te afirmativne mjere nisu pale s neba jer smo se mi izborili da ih dobijemo jer je ovo naša država, mi tu živimo stotinama godina i imamo pravo na obrazovanje. Međutim, mnogi profesori su se po prvi put susreli s tim da na predavanju imaju skupinu romskih učenika, pa su pojedini, čak i iz najboljih namjera, imali neke predrasude i stereotipe.

[themepacific_box color=”grey” text_align=”left” width=”100%”]Što za tebe znači 8 travnja, dan Roma? – Dan kada se proslavlja romska kultura i jezik koji smo uspjeli sačuvati još od Indije i naša borba za emancipaciju i jednaka prava.[/themepacific_box]

Kako si nakon fakulteta došao do pozicije u kojoj si danas, gdje živiš na relaciji Francuska-Budimpešta-Novi Sad kao ostvarena individua sa vrlo dobrim poslom?

– Meni i maloj grupi Roma iz Srbije i Europe je nakon devedesetih godina stvoren put za veliko pomicanje na socijalnoj ljestvici. U Srbiji je Fond za otvoreno društvo u to vrijeme davao stipendije Romima studirati. Da nije bilo tih para, ja uopće ne bih mogao studiram jer države nisam mogao dobiti sličnu vrstu potpore, a roditelji su nakon gubitka poslova pali u teško siromaštvo iz kojeg se do današnjeg dana nisu uspjeli izvaditi. Moj mlađi i moj stariji brat još uvijek ne znaju kako naučiti nešto i kako se motiviraju za neke stvari. I dalje su ostali u istom okruženju iz kojeg su potekli. Pored novca za studiranje, meni je osigurano i puno treninga. Učili su nas o organiziranju projekata, rješavanju problema, vještinama pregovaranja … Još za vrijeme studiranja, krenuo sam raditi u organizaciji koje sam danas predsjednik.

Ko je po tebi najugroženiji u već marginalizovanim romskim zajdnicama?

– Mlade devojčice i pripadnici LGBT grupe. To su i inače ranjive osobe u srpskom društvu, a još kada pripadaju marginalizovanoj manjini, to je recept za katastrofu. Ono što bi država, kod tih devojčica konkretno, mogla da uradi, je da proba da preventivno deluje i da tako reši problem. A ako to ne uspe, zakon mora da se primenjuje, pa je roditelje koji te mlade devojčice izvlače iz osnovne škole i udaju protiv volje, potrebno privesti pravdi. One tako praktično postaju žrtve trafikinga sa trinaest ili četrnaest godina. One su mlade, neobrazovane, jedva čitaju i pišu i nemaju uslova da se izbore za sopstvena prava, već se tretiraju kao roba.

Koliko tebi smeta reč “cigan“? Jako puno ljudi koristi izgovor to da i Romi tako sebe međusobno nazivaju?

– Smeta mi pošto ta reč ne postoji u romskom jeziku. Moj deda i starije generacije Roma koristili su tu reč jer je njima to bio jedini ponuđeni prevod romske reči Rom (što znači čovek) na srpski jezik. Čak i kada je i u srpski jezik zvanično uvedena reč Rom, starijoj generaciji je bilo teško da koristi tu reč jer su je čuli na televiziji i u nekom oficijelnom jeziku države i sistema kojeg su se uglavnom plašili. Meni sama po sebi ta reč ne smeta, ali mi je vezana za to kako je ljudi koriste i u kom kontekstu. Nešto na šta imam fizičku reakciju je kada ljudi koriste nemačku reč „cigojner“, pošto je vezujem za Drugi svetski rat i kao Rom čiji su preci stradali i bili mučeni u nacističkim logorima imam kolektivnu traumu od holokausta. Moja glavna motivacija da se bavim svojim poslom, bila je činjenica da je moj pradeda bio na prinudnom radu u Nemačkoj, a njegov sin, moj deda stric, ubijen je u Jasenovcu. Odrastao sam sa tim da tih ljudi nema zbog fašizma i same činjenice da su se rodili kao Romi. I danas se trudim da se borim protiv fašizma u različitim, modernim i mutiranim oblicima. Srećom, pored rasta desnice u Evropi, Americi i ostatku sveta, u isto vreme se javljaju i sve liberalnije i liberalnije generacije mladih ljudi, što mi daje nadu da se neke strašne stvari iz prošlosti neće ponoviti.

[themepacific_box color=”grey” text_align=”left” width=”100%”]Pošto si studiranje i većinu života proveo u Novom Sadu, a sada se vraćaš da živiš u njemu posle više od pet godina u Francuskoj, šta ti je nedostajalo iz Novog Sada i šta te je povuklo da mu se vratiš? – Kada si mlad i ne možeš da odeš iz Srbije, na tebi je jako velik pritisak da si luzer. Situacija u Srbiji je još uvek jako teška, ali ja jako volim Novi Sad i uvek kažem da je to super grad u pogrešnoj državi. Privlači me nazad sve ono što je novosadsko i vojvođansko – ima jako puno kulture, različitih zajednica, istorije i mešavine otomanskog i habzburškog uticaja. Sve je nekako blizu i možeš da stigneš da uradiš jako puno stvari za kratko vreme. Neke stvari počnu da ti nedostaju tek kada ih izgubiš, a vraćam se da se izdivanim sa narodom i otpadamo po prelepim baštama novosadskih kafića.t[/themepacific_box]

Koji savet bi dao mladim Romima u Srbiji?

– Da pokušaju da istrpe naš obrazovni sistem i da jako rano izgrade stav da su oni ok i da nisu inferiorni, a to je jako bitno. Važno je i da nauče da se odbrane, verbalno naravno. Potrebno je naučiti tu mladu decu asertivnosti, koliko god je to moguće.

Izvor: mojnovisad.com

0