Srbija: Život sakupljača sekundarnih sirovina

Srbija: Život sakupljača sekundarnih sirovina

Čitave obitelji rade na deponiji, Foto: Zorana Bogdanović / alo.rs
Autor: Zorana Bogdanović

Desanka Rajkov iz Bačkog Gradišta jedna je od tridesetak sakupljača sekundarnih sirovina, koji na Gradskoj deponiji Botri u Bečeju rade gotovo svakog dana, osim nedelje, Uskrsa i Božića.

SRBIJA/BEČEJ – Tim poslom je počela da se bavi prije pet godina. Od tada skoro svakog jutra na posao ide sa svojim suprugom, majkom, bratom, tetkom i stricom. Novac zarađuju radeći po 12 sati, pošteno i veoma teško.

– Moji roditelji su se bavili sakupljanjem sekundarnih sirovina. Bavile su se i moje bake, još onomad. I danas obiteljski dolazimo, kolima. Sipamo gorivo od naših novaca. Ustanemo u 5, popijemo kavu i krenemo, jer u 6 počinjemo da radimo – kaže Desanka Rajkov, žena u ranim četrdesetim godinama.

Sa gomile koju isporuči smetlarski kamion, u jumbo vreče ubacuju PET ambalažu, staklo, karton i papir, željezo, bakar, aluminijum, mesing i lim.

Sirovine se selektiraju kasnije, u pauzi između novih isporuka smeća. I tako skoro svakog dana od 6 do 18 sati. Po kiši, snijegu, vjetru, na plus četrdeset i na minus dvadeset.

– Svako ima svoj boks gde prebire ono što je sakupio. Nitko nikom ništa ne dira. Svi se uzajamno poštujemo i pomažemo. Odvaja se po boji, težini, vrsti. Tjedno sakupimo od 600 do 700 kilograma PET-a, do 300 kila papira, oko 400 kg lima. Metala nekad bude više nekad manje. Od 3 do 5 kila mesinga, bakra isto toliko – priča žena.

Desanka Rajkov na radnom mjestu,
Foto: Zorana Bogdanović / alo.rs

Dnevnice se kreću od 1.200 do 1.500 dinara, otvoreno kaže Desa i dodaje da se za taj iznos mora raditi cjeli dan. Nema zabušavanja.

Osim sekundarnih sirovina, ponekad naiđu i na vrijedne stvari, koje ljudi slučajno bace.

– Nalazimo zlato, srebro, eure. Prošle godine u toku zime, netko je sa lijekovima, milka čokoladom i snopom ruža bacio 3.200 eura. To je bilo u tegli koju smo svi šutali u stranu. Posle mjesec dana ju je moj brat uzeo i otvorio. Imao je šta da vidi, umalo da nije pao u nesvijest – iskrena je Desanka.

Ona je pronašla zlatan prsten vrijedan oko 7.000 dinara, a njen suprug lančić od 20.000 dinara.

– Našli smo i roleks sat od 750 eura. Od tih para smo kupili auto da bismo mogli da dolazimo na deponiju i da izbjegnemo ljude koji nas osuđuju zbog našeg posla – kaže ona.

Dragocjenosti koje pronađu iskoriste da plate dugove, ili da ulože u kuću, da priušte nešto više svojoj djeci.

– Moj brat je tih 3.200 eura iskoristio da vrati dugove. Zadužio se u obližnjoj trgovini jer je djeci kupovao kruh, mlijeko, pelene. Ima troje djece i sve je potrošio na njih. Razdužio se i sada mirno živi – uz smjeh objašnjava Desa.

Za vrijeme ljetnjeg raspusta, obitelji Rajkov se pridružuju i najmlađi članovi.

– Oni ne idu na more, već dolaze ovde da pomognu roditeljima da se spreme za zimu, da imaju drva, šta da pojedu i da se obrazuju. Obrazujem ih četvoro. Živimo takav život da imamo od danas do sutra – uz smjeh dodaje Desa.

Završila je samo osnovnu školu zbog čega ne može da pronađe bolji posao. Djecu obrazuju sa željom da žive bolji i drugačiji život.

– Džabe se trudimo da nađemo bolji posao kada nismoobrazovani. Ne moramo svi biti na niskim granama. Zato želimo da se oni obrazuju, da idu naprijed. Mi smo im odskočna daska. Pružamo koliko možemo. Svaki roditelj bi trebao da bude uzor svojoj djeci. Nažalost, zbog zadirkivanja i vrijeđanja vršnjaka u školi, naša djeca nas se nekad stide. Jednom smo završili na sudu jer su omalovažavali moje dijete zato što sam ja sakupljač sekundarne sirovine. Dijete se osećalo utučeno. Plakalo je kad je došlo kući – priča žena.

Gradska deponija kod Bečeja,
Foto: Zorana Bogdanović / alo.rs

Ljudi se obično zgražavaju kada ih vide. Nisu rijetke ni opaske da su prljavi i smrdljivi, a zbog svog posla gotovo svakodnevno bivaju potcjenjeni. Na njih gledaju kao na stvar, a ne kao na ljude, iskreno priča Desanka.

– Pomažemo deponiji da što duže izdrži i istraje, da gomile smeća budu što manje. Ne cijene da Botra treba da traje, jer kad ona stane biti će haos u gradu – kaže ona.

Istina, sakupljači sekundarnih sirovina su važna karika u životnom vijeku gradske deponije. Što ostane manje smeća, to će kasnije općina morati da otpad odnosi na regionalnu deponiju u Kikindu. Kad do toga i dođe, zahvaljujući selekciji troškovi će biti manji, jer ćemo nositi samo ono što moramo.

U zimskom periodu na deponiji se broj sakupljača sekundarnih sirovina duplira. Tada se vraćaju svi oni koji su privremeno radili na dnevnicama kojima je deponija jedini izvor prihoda. U Botri radi samo onaj ko mora. Među njima su i Rajkovi. Dok ne nađu nešto bolje Desa i njena porodica radiće na deponiji.

Njihova djeca će, nadaju se, prekinuti obiteljsku tradiciju.

Uskoro bolji uslovi za rad

Uslovi na deponiji danas i prije pet godina ne mogu da se mjere, priča Desa. Sada je, koliko god suludo zvučalo, na smetlištu red. Svi nose fluorescentne prsluke, radi sigurnosti. Zna se gdje sakupljači odlažu vreče  sa sekundarom sirovinom, gde se izbacuje šutu, a gdje kućno smeće. “Potisje-Bečej”, lokalno poduzeće koje rukovodi smećem, u toku prošle godine reorganiziralo je posao, a zahvaljujući investicijama općine smetlište je sanirano, ograđeno i dodatno osigurano.

Izvor: alo.rs