Srbija: Život romske djece bez velikog odmora

Srbija: Život romske djece bez velikog odmora

Foto: Uključivanje romske populacije u obrazovni sustav i dalje predstavlja značajan problem
Autor: Dušan Komarčević

SRBIJA – Prikupljanje kartona i sekundarnih sirovina, umjesto učenja pismo i rješavanja zadataka. Tako izgleda svakodnevica za nemali broj romske djece u Srbiji. Premda je zabilježen napredak, uključivanje ove manjinske populacije u obrazovni sustav i dalje predstavlja značajan problem. Aktivisti ukazuju na to da ni same institucije ponekad ne pokazuju dovoljno volje i sluha za težak položaj romske djece.

Iako je radni dan i rano popodne, kada većina djece provodi vrijeme u školi, grupa mališana – stanovnika neformalnog naselja u novobeograskom bloku 45 – rve se na hrpi kartona i sekundarnih sirovina koje su prethodno skupljali diljem grada.

Nedaleko odatle upoznajemo Elmira. Ima 19 godina i u nekim, po njega sretnijim okolnostima, sada bi privodio kraju srednju školu i razmišljao gdje će se zaposliti ili koji će fakultet upisati. Njegove dnevne obveze su, međutim, drugačije.

“Skupljamo kraton ovdje po Novom Beogradu, tu u bloku 70. Tko hoće raditi, može živjeti od toga, tko neće – nema. Plaćaju nam pet dinara za kilo kartona “, priča nam Elmir.

Istraživanja pokazuju da samo 65 posto mališana iz romskih naselja pohađa predškolske ustanove

Umjesto školskih, ovaj momak ima roditeljske zadatke. Naime, Elmir je otac petomjesečne djevojčice Špresa. U školu, kaže, nikada nije išao.

“Al ‘znam čitati, pisati, sve … Sam sam naučio preko televizora, gledao i tako … Nisam imao uvjeta za školu … Roditelji nisu imali novca … Malo sam po Karaburmi, malo ovdje i tako mi prolazi dan, vrijeme, godine … Što ćeš … “

Na sličan način vrijeme prolazi i Bini, također stanovnici ovog karton naselja. Sa mužem i dvoje djece, bez najosnovnijih uvjeta, živi u malenoj straćari od petnaestak kvadrata.

Unutra jedan stari krevet i pohabani madrac na podu. Na krevetu spava dječačić od pet godina. Njegov stariji brat je osamnaestogodišnjak i nikada nije sjedio u školskoj klupi. Bina nam objašnjava zbog čega.

“Nema papire, nema ništa … Nemam ni ja … Nemam pare, treba platiti, a mi nemamo odakle”, kaže.

Binu, poput velikog broja žitelja romskih naselja, nadležni nisu adekvatno informirali da nedostatak osobnih dokumenata više nije zakonska prepreka za upis djece u osnovnu školu.

Kada roditelji zakasne s upisom djece u prvi razred osnovne škole, škole im onda kažu da djecu nije moguće upisati zbog toga što ne posjeduju osobna dokumenta: Vasiljević

Često se događa da i same škole zloupotrebljavaju neinformisanost roditelja, kaže za RSE Marko Vasiljević, iz Regionalnog centra za manjine.

„Škole neformalno to koriste kao izgovor da ne upišu romsku decu. One to ne bi smele da rade, ali se to često događa. Dakle, kada roditelji zakasne sa upisom dece u prvi razred osnovne škole, škole im onda kažu da decu nije moguće upisati zbog toga što ne poseduju lična dokumenta“, objašnjava Vasiljević.

Prema istraživanju Zavoda za statistiku i UNICEF-a iz 2014, u prvi razred osnovne škole upiše se 69 posto dece romske nacionalnosti.

Romska deca su u značajno manjoj meri uključena u pripremne predškolske programe, koji predstavljaju važnu osnovu za dalju socijalizaciju. Istraživanja pokazuju da samo 65 posto mališana iz romskih naselja pohađa predškolske ustanove.

Čak i kada upišu osnovnu školu, ne znači da će je završiti. Takav je slučaj sa četrnaestogodišnjim R.T. iz novobeogradskog karton naselja.

„Išao sam, ali pre neke dve nedelje sam prestao… Ne idem više… Ne ide mi se“, kaže dok pravi pauzu u igri sa nekolicinom vršnjaka.

„Kako ti se ne ide? Osnovna škola je obavezna“, pitamo, na šta kao iz topa odgovara:

„Obavezna je, ali ne ide mi se. Bilo mi je mnogo teško da učim.“

Pitanje je da li će ovaj dečak biti među onih 64 posto romske dece koja završi osnovnu školu. To su podaci Zavoda za statistiku i UNICEF-a.

Mali Romi i Romkinje sjede najčešće u posljednjoj klupi iu maloj mjeri su uključeni u izvannastavne aktivnosti, kažu civilni aktivisti

Među faktorima koji se smatraju bitnim za nizak procenat romske dece u obrazovnom sistemu su nedostatak sistemske stručno-pedagoške podrške ovoj deci u osnovnim školama, ekstremno siromaštvo u kojem velika većina njih živi i diskriminacija u školama.

Mali Romi i Romkinje sede najčešće u poslednjoj klupi i u maloj meri su uključeni u vannastavne aktivnosti, kažu civilni aktivisti. U pojedinim slučajevima ta diskriminacija ima oblik segregacije.

„Postoji jako veliki broj romske dece – prema nekim podacima čak i do 30 posto – koja se smeštaju u škole za decu sa smetnjama u razvoju. To je jedan od primera sistemske i institucionalne diskriminacije. Ne postoji nikakvo racionalno obrazloženje zbog čega bi postojala takva prezastupljenost u školama za decu sa smetnjama u razvoju“, kaže Marko Vasiljević.

Paradoksalno, dodaje Vasiljević, najveći napredak u u poboljšanju kvaliteta života romske zajednice u Srbiji postignut je na planu obrazovanja. Ipak, on ukazuje na to da su rešenja koja institucije nude ograničenog dometa i nisu sistemska.

„Svi akteri – počevši od nastavnika, učitelja i stručnih saradnika – moraju prepoznati probleme sa kojima romska deca dolaze u školu i u većoj meri prilagoditi aktivnosti, planove i programe ovoj deci.“

U međuvremenu, generacije i generacije mladih Roma žive bez perspektive. Na pitanje kako vidi sebe za pet godina, mladi otac Elmir odgovara:

„Nikako. Nisam postigao ništa… Trebalo bi već da imam neki posao, na primer u gradskoj čistoći. Da imam svoju kuću zbog male, da ima gde da odraste. A ovako, gde će ovde da poraste. U čistoći traže osam razreda škole… To mi je što mi je.“

Za sedam godina Elmirova ćerka Špresa trebalo bi da krene u prvi razred osnovne škole. Ukoliko institucije ne počnu da se sistemski bave problemima romske zajednice, pitanje je hoće li ova devojčica ikada čuti zvuk školskog zvona.

Izvor: slobodnaevropa.org