Srbija: VICE u “večernjoj školi” sa malim Romima

Srbija: VICE u “večernjoj školi” sa malim Romima

Autor: Dragana Nikoletić
Foto: Tamara Antonović

Srbija- Kad se kaže “večernja škola”, većina pomisli na Paju Vujisića i Čkalju u “Kamiondžijama”, na tragikomičnu situaciju kad Jare muca pred ispitnom komisijom i tuli oponašajući gusle dok odgovara povijest. Termin i jeste verbalni relikt tog vremena, dok se institucija održala pod imenom “škola za osnovno obrazovanje odraslih” i jedna od njih funkcionira kao SOOOO “Braća Stamenković”.

Polaznici ove i par ustanova sličnog tipa nisu sredovječne analfabete kao oni iz serije, pa i ako su zašli u pedesete, kao što postoje realni slučajevi – nastava se odvija “europski” (čitaj: bolonjski), po metodu konzultacija. U klupama današnjih “večernjih škola “su iz raznih razloga odgođeni osnovci i oni koji su ponavljali razreda ili izgubili redovan ritam. Princip je dvije godine za jednu, a praksa, pored dolaska u centralni objekt, podrazumijeva i da nastavnici idu đacima na noge.

Zgodno, rekli biste, dok ne vidite limeni kontejner u istoobraznom romskom naselju u Krnjači. Tu su smješteni bivši stanovnici slama ispod Gazele, unutar ad-hoc projekta Dragana Đilasa. Kada su se žitelji krajeva ciljanih za preseljenje bunili što će im susjedi biti Romi, uz predrasude umjesto argumentacije, a sami Romi što ih odvode tako daleko od izvora sekundarnih sirovina. Pa, ipak, mnogi su se od ovih drugih polakomili. Prilika je bila jedinstvena, da mjesto divlje građene straćare dobiju pristojne kućice na jednoj od nekoliko lokacija. Hoćeš, šipak!

Nagurani su u te limenke koje su u međuvremenu postale prebukirane takozvanim prirodnim rastom stanovništva. Slika je klasična iz nehigijenskih naselja, iako je ovo u Krnjači plansko: otpadne vode su se raspojasale i napravile Jendek, a od uskih prolaza među kontejnerima vječno blatišta. Septička jama se izljeva, pa zapravo ne znaš po čemu gaziš. Ljeti ne može se diše od vlage i komaraca. Dvije kupaonice su očas posla pokvarena, a kako i ne bi, kad su bila daleko manjeg kapaciteta od potražnje. Tako Romi na svoj drevni način Pirke stvari na zajedničkoj česmi, uključene u proces nastajanja kaljuže.

Na okolnom ravničarskom pejzažu strše brdašca svakojakog smeća. Da li iz revolta prema tretmanu koji doživljavaju kao lažnu brigu ili čak prijevaru, ili iz drugih razloga, žitelji su do skoro bojkotirali školu i “ulagali” vrlo konkretne prosvjede. Kamenovali prozore, vršili veliku nuždu ispred ulaza, učitelja u lice poručivali da su nepoželjni , pa čak im i prijetili.

To što đaci često na satove dolaze neuredni, direktor SOOOO “Braća Stamenković”, Milovan Milović, ne pripisuje istom uzroku, već tome što im je objekt u susjedstvu. “Da je u pitanju standardna škola, imali bi veću distancu i veće uvažavanje”, siguran je Milović.

kako-ue-mali-romi-u-koli-za-prerasle-osnovce-u-krnjai-body-image-1428407884

Četvrtak je dan za nastavu engleskog jezika za treći i četvrti razred, pa se s profesoricom Milanom Milović vozimo put Krnjače. Ona djeluje ozbiljno, nekako previše poslovno, ali se ispostavlja da je vrlo nježna prema učenicima. Đaci joj uzvraćaju poštovanjem koje se povećava urednim dolascima u školu, što je s početka djelovalo kao nemoguća misija. “Kad se vidimo poslije raspusta, prosto ne mogu ih prepoznam. Kao da izgube sve socijalne navike, a onda se do kraja prvog polugodišta svi ponovo pripitome “, profesorica dočarava ovdašnje navike. Stoga u toj raznovrsnoj grupi, kako školskim i faktičkim uzrastom, tako i porijeklom, ima i vrlo prilježnih, iu njih čak spadaju oni koji su u startu pokazivali otpor.

Takva je Nerdživana, krupnooke djevojčica, navučenih “japanki” preko čarapa, zaštitnički nastrojena prema mlađem bratu Egzon, koga je “na mala vrata” uvukla u školski sustav, koji bi ga inače zaobišao. S druge strane, dva istovjetno “stilizirana” brata u prvoj klupi, Abim i Rifat, u ganc-novim svjetlucavim trenerkama, u “normalnim” prilikama drugari bi nazivali štreberima. Jer, oni imaju sve što treba, i torbe, i bilježnice, i knjige, olovke, gumice, pernice, pa ostali od njih posuđuju pribor.

Oni uvijek stižu prvi, odgovaraju u duetu, sinkronizirano dižu “dva prsta” i odmahuju glavama kad ne znaju to što ih “tičerki” pita. Koliko je moj um ukalupljen, pokazuje mi čuđenje što ti mali Romi stvarno govore na engleskom. Dobro, ne baš govore, ali sasvim solidno natucaju, iako ponekad uleti i nešto na njemačkom s kojim su se srodili u očekivanju azila. Kako ide, ja ih pitam, a oni uglas kažu “bolje nego srpski”.

kako-ue-mali-romi-u-koli-za-prerasle-osnovce-u-krnjai-body-image-1428407905

Taman kad je Milovićka zabilježila tko je “present”, a tko “apsent” (što uvjerljivo preteže), sukcesivno stižu i drugi. Bez iole krivnje, potpuno slobodni u poimanju vremena i obveza. U kontejner upada i gluhonijemi Ilir, koji bi u svemu sudjelovati, ali mu svuda postavljaju granice. Roditelji tvrde da on “nema pojma”, da ne razlikuje dobro i loše, da ne smiju ni na trenutak da ga puste samog da se ne uvali u nevolju.

U školu ne može jer bi neartikulisanim glasovima ometao i onako nategnutu nastavu. Ilir kriči iza zatvorenih vrata, to je užasno potresna scena, ali krajnje razumljiva. Njemu su potrebni Specijalne uvjeti od ovih, prilagođavanje njegovim posebnim potrebama, ili personalni asistent, planiran programom inkluzije.

Prava je grehota što mu se to ne pruža, jer je mališan očito inteligentan i uporan, daleko sposobniji no što mu se priznaje. Također je šteta što nema mogućnosti za različit tretman prinudnih povratnika iz Njemačke, kao što su Abib i Rifat, koji bi im omogućio da brže napreduju. Ovako, nastava uglavnom služi da se steknu kakve-takve radne navike, a još više da se djeca druže i zabavljaju. Globalno gledano – malo li je?

Čas se prekida opet, priliku prisustva medija koristi jedan od odraslih stanovnika, on ima čitav popis stvari na koje bi se požali. “Tičerki” je i ovdje neumoljiva, iako ljubazna, pa čas može nastaviti. Kad su se svi redom predstavili uobičajenim postupkom uzajamnog pitanja i odgovaranja, uz sporadične pogreške, poput ponavljanja imena prethodnog đaka (što je uobičajeno za sve početnike), prelazi se na nazive odjevnih predmeta.

Dok je predavanje na razini izgovora, sve je u redu, djeca horski zapjevaju “trosers” (trousers), “Tisci” (T-shirts), “šuuuuz” (shoes) i dodiruju dijelove garderobe. Kad krene s pisanjem, eto nove zamke , i te Engleze ne opravdava ni što “tičerki” objašnajava da “nemaju sreće da pišu tako jednostavno kao mi”. Ipak, na ploču prozvani Abib zna razliku između abecede i azbuke. Koliko drugi razumiju sa školskih postera, nisam stigla da zaključim. Ali , vrlo lijepo crtaju, pokazuju izloženi radovi.

Što čas više odmiče, sve su uključeniji, a sad ih ima već desetak. Ponavljaju, pokazuju, sriču, čak i Elvira kojoj poraneli pubertet do sad pravio pundravci. Ona je solidarna sa mlađim Elvisom, krišom ga potpisuje unutar svima danog zadatka, što je također trik kojim se služe i redovni osnovci. Mališani su zanijeti, Egzon ne primjećuje da je zaslinavio. Musavo lišće je zagnjuren u papire sa, sasvim je sigurno, njemu nerazumljivim štivom. “Tičerki” moli da mu netko da papirnatu maramicu, najbrža je fotoreporterka Tamara, on uzima pakiranje i pristojno kaže “hvala”. I – ne otvara ga.

Slijedi lekcija iz korištenja tog higijenskog sredstva, što je dovoljno ako ju je mališan savladao. Ili je sasvim beskorisno, budući da to ne spada u neophodne potrepštine roditelja, ciljane na goli opstanak. Djeci to nije bitno, što isto nije ekskluzivitet ove populacije, nije im važno ni godište, ni “dress-code”, a po tom pitanju su, reklo bi se, rasterećeniji od ostalih. To ih čini i slobodnijim, premda, ili upravo zato što nitko od njih nikad nije izašao izvan ovog geta.

kako-ue-mali-romi-u-koli-za-prerasle-osnovce-u-krnjai-body-image-1428407922

Radoznali su, otpočetka, tko su njihove nenadane gošće, pa se detaljnije predstavljamo. Neki su zadovoljni što će da “izađu na internetu”, jer ga posjeduju i njime barataju njihovi roditelji, ma kakvi drugi uvjeti egzistencije bili. Neki bi rađe da se vide “u novine”. Nakratko su još svi usredotočeni na današnju temu, a onda pažnja naglo splasne. Svi bi da se igraju. Srećom, i to je dio sata, plešu uz englesku pjesmicu koja plastično dočarava značenje stropa, poda, prozora i vrata. Nakon toga ih je nemoguće vratiti u radnu disciplinu.

Cerekaju se, jurcaju, čikaju, nevino podbadaju. Sad Tamara i ja učimo kako se raduje životu, i to u vrlo skučenim prilikama. Poslije nas vode po naselju, što kvari stečenu sliku. Roditelji su sasvim svjesni da postoji drugačije i bolje, pa se bez prestanka žale. “Sad kad bi mi dali kuću u Prištini, odma ‘bi se tamo vratio”, kaže Nerdživanin otac, možda iskreno, a možda samo kao ilustraciju nezadovoljstva. Djeci je, naravno, zabavno što svih petero spavaju u jednom nazovi sobičku, ne smeta im blato, ni okolno smetlište. Nerdživana ipak ima veće snove, ona bi rado išla u “pravu školu”, ali to propisi ne dopuštaju jer kasni za svojom generacijom.

Osjećaj s kojim odlazim je daleko od tuge. Kao da su me ti mališani napunili energijom. Isto osjeća i Tamara, ali i “tičerki”, iako joj je dolazak u Krnjaču dugogodišnja praksa. I to je razumljivo iz našeg novog iskustva. Gdje bi je drugdje do pola puta do podalje parkiranog automobila (za svaki slučaj, što je predrostrožnost u skladu s prijetnjama i izmetom pred ulazom) ispratilo gluho-nijemo dijete na biciklu, radosno kričeći? Sigurno u sebe, unatoč nametnutim barijerama. Osobni dojam je stvar subjektiviteta, dok je selo u Krnjači objektivno bruka velegrada, kojom se nitko ne bavi.

Izvor: VICE