Srbija: Protiv rasizma i diskriminacije se treba boriti svaki dan i svaki čas

Srbija: Protiv rasizma i diskriminacije se treba boriti svaki dan i svaki čas

Srbija: Tijekom Nedelje europske akcije protiv rasizma predstavili smo vam iz priča i saznanja s kojima se susrećemo u svakodnevnoj borbi za poštivanje ljudskih prava. Međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije obilježavamo uz razgovor s Natašom Tasić-Knežević, prvom romskom opernom pjevačicom u Srbiji i borkinja za ljudska prava koju je OESS 2012. godine uvrstio među najistaknutije Romkinje svijeta.

O rasizmu, diskriminaciji i značaju uvažavanja međusobnih različitosti

Protiv diskriminacije i rasizma se treba boriti svaki dan i svaki čas. Sam problem diskriminacije i rasizma leži u različitosti. Svaki narod i svaka narodnost nose u sebi veliko bogastvo i kulturu, a prihvatiti različitost znači obogatiti sebe i svoju zemlju na najbolji mogući način. Međutim, obično ljudska sujeta, pohlepa i gordost čine da se netko osjeti vrednijim od nekoga drugog. Tako je bilo kroz stoljeća, a najveća eskalacija u 20. stoljeću je dovela do Prvog i Drugog svjetskog rata i velikog stradanja Židova, Roma i Srba. Današnja Europa, naviknuta na ušuškanost u posljednjih sedamdesetak godina, suočava se s azilantima s Bliskog istoka koje je muka natjerala da odu sa svojih ognjišta, a činjenica da azilanti dolaze s drugog kulturnog i vjerskog područja stvara veliki pritisak i strah među Europljanima. Što se tiče Roma, oni su uvijek bili u Europi, ali i na svim kontinentima. Ovisno o zemlji u kojoj su živjeli, stapali su se sa stanovništvom, preuzimali su vjeru, ali su zadržali i svoj identitet. To je dovelo do toga da i dan danas Romi žive izdvojeno u “mahalama”, i da su većinom neprihvaćeni od lokalnog stanovništva. Romi i njihova kultura ostavili su veliki trag u pisanoj riječi, slikastvu i glazbi. Ja osobno mogu pričati o utjecaju romske kulture i umjetnosti na kompozitore klasične glazbe poput Brahmsa, Dvoržaka, Verdija, Lehara, Rahmanjinova, Lista, Kalmana, Schuberta, Schumanna … Da nije bilo Roma, danas ne bismo imali “Carmen” ili ” trubadura “. Međutim, koliko god bili inspiracija u kulturi, na isti način su bili ubijani i odbacivani od svih.

O sputavanju, podršci, životnim borbama, lekcijama i snovima

– Školovanje nam nije bilo lako. Mi smo se zaista trudile i bile smo odlični đaci od prvog osnovne pa do magistarskih studija, a za to mogu zahvaliti našoj majci koja nam je u djetinjstvu, ai kasnije tijekom sazrijevanja, bila velika podrška. Sve tri smo pjevale u crkvenom zboru, a ja sam poželjela da naučim pjevati da bih poboljšala pojanje na liturgiji, jer su me svećenici stalno zvali da budem solista na liturgiji. Tada sam naišla na prva zatvorena vrata sto se tiče glazbenog obrazovanja. Na prijemnom ispitu mi je savjetovano da nastavim s Prometnim fakultetom jer nemam perspektivu. Roma u operi, koja se kod nas još uvijek smatra “elitnom” umjetnošću, nije bilo. Međutim, tu je Božja volja očito bila drugačija, te sam ja kasnije već kao studentica Prometnog fakulteta, a zahvaljujući Jovan Ćirilov, upoznala princezu Jelisavetu Karađorđević, koja mi je pomogla i stipendirala studij na Akademiji lijepih umjetnosti, na odsjeku za solo pjevanje. Da nije bilo nje, ja ne bih nikada upisala akademiju. Zahvalna sam i svome suprugu koji mi je velika podrška i vjerni pratitelj što se tiče zajedničkih nastupa. Ne mogu reći da me nisu doticale opaske u vezi s mojom nacionalnom pripadnošću, ali ja nikada i nisam krila tko sam i što sam. Sama riječ “Ciganka” me jako povrijedi, jer znam sta se krije iza toga i znam koliko ljudi mogu biti zli, to smo itekako osjetile, ali okružiše se dobrotom i naoruzas se dobrotom i molitvom i tjeraš dalje.

O položaju žena i rodnoj ravnopravnosti

– Sam položaj žena u našem društvu je strašan. Žrtve su stalne diskriminacije i nasilja u obitelji. Kod Roma je još teže jer je siromaštvo veće. Da bi jedna obitelj bila zdrava i supružnici moraju biti složni. Kod nas se odmalena djeca uče da je muško gazda u kući. Pošto sam cijeli život išla u crkvu, svećenik nam je uvijek lijepo govorio da ne može vrat bez glave, niti glava bez vrata. Tako je i u braku, ili izvanbračnoj zajednici, što je u današnje vrijeme sve popularnije. Ako bilo nesuglasica prije rođenja djece, one se samo produbljuju i zbog toga je sve više žena i djece koji trpe nasilje, a nerijetko i bivaju ubijeni. Policija i socijalni radnici tek sada pokušavaju učiniti nešto, mada je i to malo. Zakoni se izglasavaju, ali ih nitko skoro ne poštuje, niti se rukovodi njima. Onog trenutka kada država u provođenju zakona bude bila jača od pojedinaca, tada će se sve promijeniti.

O posljedicama dječjih, ranih i prinudnih brakova

Dječji brakovi su kršenje ljudskih prava, pogotovo prava djevojčice da odrasta i živi normalno. To se najčešće događa zato što nema izbora, ili djeci nije pružen izbor. Ako djeca krenu u školu i u školi naiđu na odbacivanje ili zanemarivanje, ona nemaju kuda već da se vrate ustaljenom načinu života – životu kojim su živjeli svi prije njih. Ako se dijete ne pojavi na nastavi, onda je dužnost socijalnog radnika, pedagoga i učitelja provjeriti zašto ga nema na nastavi i da vrše stalni pritisak na roditelje, dok djeca ne nastave pohađati nastavu redovito. Ima slučajeva kada se rani brak sklopi jer se dvoje djece zaljubilo, a roditelje je sramota da vrate djecu kući, pa onda daju pristanak za sklapanje braka, ali ima i slučajeva prisilnog sklapanja brakova, te nerijetko djevojčice završe kao žrtve trgovine ljudima. Svaka država treba regulirati zakon u vezi sa sklapanjem brakova maloljetnih osoba, a ako se zakon prekrši, svi koji su doveli do toga trebaju biti automatski kažnjeni. Rani brakovi nisu tradicija, već posljedica nedostatka boljeg izbora. Kada bismo dali izbor, sve bi se sredilo.

Izvor: Praxis