Srbija: Legalizacija održivih neformalnih romskih naselja

Srbija: Legalizacija održivih neformalnih romskih naselja

Foto: Milovan Milenković / Kamerades

Strukturno nevidljivi, socijalno obespravljeni i rasno diskriminirani, Romi u Srbiji većinski žive u krajnjem siromaštvu, bez riješenog stambenog pitanja i bez mogućnosti kontinuiranog obrazovanja. Uslijed sve agresivnije privatizacije zemljišta na kojima desetljećima organizirano žive, Romi se sve češće prinudno raseljavaju, bez namjere nadležnih za sustavnim rješenjima.

Srbija – Naselje Crvena zvezda u Nišu spada u najsiromašnija romska naselja u zemlji. Ovo naselje postoji više od šezdeset godina na zemljištu niške ciglane, koja je sada u privatnom vlasništvu. Trenutni vlasnik ciglane zahtjeva od čelnika grada da iseli romske obitelji, međutim nitko od nadležnih ne nudi konkretno rješenje za stanovnike ovog naselja, pa ovaj problem ostaje neriješen.

Danas su Romi druga najbrojnija nacionalna manjina u Srbiji. U vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je sporno da li Romi spadaju u etničku grupu ili nacionalnu manjinu, ali je nedvosmisleno da su u tom sustavu ipak imali daleko bolje uvjete za život nego danas. Samim tim što su lakše, kao i svi ostali, dolazili do posla imali su veće šanse da sebi osiguraju krov nad glavom. Postotak nezaposlenih u romskoj populaciji u Jugoslaviji kretao se oko 20%, dok je danas taj postotak znatno viši. Nije zanemariva ni činjenica da je socijalistički sustav, makar radi prikrivanja vlastitih kontradikcija, pokazivao daleko veću toleranciju prema Romima dok su se naseljavali na zemljištu u državnom posjedu.

Kad govorimo o romskoj nacionalnoj manjini, često se služimo stereotipima o nomadskom načinu života, neprestanom kretanju i čestim migracijama kojima su pripadnici ove zajednice skloni. Ipak, činjenica da prvi povijesni zapisi o naseljevanje Roma na ovim prostorima datiraju još iz doba vladavine cara Dušana, u četrnaestom stoljeću, ne ide u priliog ovim tvrdnjama. S druge strane, malo tko govori o razlozima zbog kojih su Romi u prošlosti morali da se sele, i zbog čega danas mlađe generacije Roma masovno migriraju u zemlje Zapadne Europe. Nažalost, pokazalo se da ih u tim zemljama ne čeka ništa lakši i socijalno sigurniji život. S obzirom na to da Europska unija svjesno primjenjuje politiku socijalnog isključivanja Roma, jer se pokazalo da su Romi za njih neposlušna masa, oni često bivaju vraćeni u zemlje iz kojih su došli. Procesom europskih integracija EU ovakvu politiku nameće i državama kandidatima za pristup, pa se Romi često nalaze na ničijoj zemlji, potpuno isključeni iz društva. Kad imamo ovo u vidu, ne treba čuditi zašto i danas, nakon toliko stoljeća, više od dvije trećine Roma živi u kartonskim, nelegalnim naseljima. Zašto i danas država zatvara oči pred krajnje nehumanim uvjetima u kojima odrastaju romska djeca?

Prema posljednjem popisu stanovništva, u Srbiji živi 147.604 Roma, a prema neslužbenim podacima oko pola milijuna. Po službenim podacima, u 120 općina u Srbiji postoji 523 romska naselja s više od stotinu stanovnika, a broj onih s manje od stotinu stanovnika i danas je nepoznat. Činjenica da u velikoj većini ovih naselja nema nikakva infrastruktura sama po sebi govori mnogo. U njima najčešće ne postoje elektro-mreža ni vodovod i kanalizacija, ulice nisu asfaltirane, nisu čak ni posute, a zbog poslova koji su Romi primorani raditi ova naselja često liče na deponije, ili se čak na deponijama i nalaze. Krajnje nehumani uvjeti života doveli su do toga da je prosječan životni vijek Roma daleko kraći u odnosu na pripadnike drugih nacija u Europi. Veliki je broj odraslih, ali i djece, oboljelih od respiratornih oboljenja, kroničnih bolesti i karcinoma.

Više od 50% radno sposobnih Roma nema zaposlenje. Iz toga proizlazi većina problema romske zajednice, ali je najočitiji problem stanovanja. Zbog činjenice da ne rade i da nemaju primanja Romi su bili primorani da se naseljavaju na državnim utrinama, ali i na zemljištu koje je tijekom procesa privatizacije postalo privatno. Uslijed sustavne nebrige, ali i kao posljedica krajnjeg siromaštva, proizlazi činjenica da Romi ne mogu se školuju, što smanjuje njihove šanse da dođu do posla. Brojni vidovi društvenog isključivanja, poput institucionalne diskriminacije, nedostupnost zdravstvene i socijalne zaštite, nedostupnost obrazovanja i segregacija, primoravaju Rome da se bave manje plaćenim i po zdravlje opasnim poslovima poput sakupljanja i recikliranja gradskog otpada. Upravo taj posao, koji im omogućuje preživljavanje, Rome snažno vezuje za grad, pa nerijetko viđamo romska slum u užim centrima većih gradova. Zbog načina na koji su se naselili, većina stanovnika kartonskih naselja ne posjeduje nikakve imovinske papire o zemljištu na kojem žive. Zbog toga brojne romske obitelji žive u neprekidnom strahu da bilo kada mogu biti iseljeni.

Naseljavanje u selima i po obodu grada za Rome nije adekvatno rješenje, ne zato što se njima ne sviđa periferija, nego zato što u tim područjima mahom živi jednako siromašna radnička klasa, koja zbog više nego skromnog načina života Romima ne može osigurati egzistenciju otpadom koji stvara . Pa ipak, pod izgovorom da štete i zaustavljaju razvoj, da onemogućavaju poboljšanje infrastrukture i naše gradove čine ružnijim, brojna romska naselja prebacivana su izvan grada. Iza ovih, inače rasističkih premisa stoji privatni interes kapitalista kojima je zarad ostvarivanja materijalne dobiti važnija “slobodna parcela” od života nekih ljudi. Kruna ovakvog cinizma jest činjenica da u suradnji s lokalnim i državnim vlastima, a pod izgovorom da time rješavaju problem stanovanja Roma, dobivaju velika sredstva iz europskih fondova, koja na kraju pune privatne džepove.

Iseljavanje Roma u kontejnerska naselja predstavlja politiku getoizacije koja vodi daljnjoj izolaciji ljudi. Uvođenjem pravila ponašanja i zastrašivanjem od lokalnih vlasti, Romi u ovima naseljima bivaju stavljeni pod kontrolu političara, a pritom potpuno isključeni iz državnog sustava. Naselja u koja se romske obitelji iseljavaju često su toliko izolirana da nema saobraćajna veza sa gradom, čime sa ugrožavaju mnoga njihova prava. U tim naseljima Romi ne dobivaju ništa bolje uvjete za život, a pri tome gube mogućnost da sakupljaju otpad i raciklažom zarade nešto novca. Ovim se Romi stavljaju u još težu situaciju, koja ih čini daleko najjeftinijom radnom snagom, a udaljava ih i od svih vidova socijalne zaštite. Daleko najozbiljniji problem je to što se time romskoj djeci onemogućuje pravo na obrazovanje, jer ne mogu ići u školu.

Sve ove činjenice koristi dio civilnog sektora koji u suradnji s državom na račun romske manjine crpi znatna novčana sredstva iz europskih zaklada, od kojih romska manjina ima vrlo malo koristi, pa se sve pretvara u začarani krug protoka kapitala. Sam sustav europskih fondova namijenjenih rješavanju romske problematike strukturno je rasistički. Fondacije uopće nemaju namjeru rješavaju suštinu problema romske manjine. Dodatno, najveći dio novca iz projekata koje odobravaju unutar nevladinog sektora odlazi na izradu brojnih analiza, pisanje smjernica i akcijskih planova, pa je jasno da se problemi Roma u ovom smislu samo birokratizuju, a ne rješavaju.

Izvor: Mašina.rs