Srbija: Kraj dekade Roma

Srbija: Kraj dekade Roma

Foto: Dimitrije Petković/Izgradnja zida oko naselja „Marko Orlović“ u Kruševcu
Autor: Robert Kasumović

SRBIJA – Zaoštravanje rasne i klasne segregacije produbljivanjem kapitalističke krize već godinama tlaka i Srbiju. Romska populacija koju najviše pogađaju aktualni neoliberalni režimi osjeća sve katastrofalnije posljedice čiji krajnje deprivilegovani položaj nije riješila ni “Desetljeće Roma” – koja je ogromnim novčanim sredstvima ovakav položaj samo djelomično prikrivala.

Premijer Aleksandar Vučić je još na samom početku migrantske krize jasno dao do znanja Europi da on neće graditi nikakve zidove koji će sprječavati izbjeglice da na svom putu ka Europskoj uniji prođu kroz Srbiju. Ipak, nije dao obećanje i građanima Srbije da takvih zidova neće biti unutar naše zemlje.

Nedavno je u Kruševcu oko romskog naselja “Marko Orlović” podignut zid visine dva metra. Nadležni iz lokalne samouprave i poduzeća Putevi Srbije tvrde da se radi o zvučnoj izolaciji. No od koga je zaista potekla inicijativa za izgradnju zida još nije poznato, jer nadležni prebacuju odgovornost jedni na druge.

U ovom romskom naselju živi oko 2.500 ljudi u dvjestotinjak kuća. Izgradnjom ovog zida selo se dodatno segregira, jer su sada ulazi u nekim dijelovima naselja širine svega oko jedan metar. Time su stanovnici ovog neformalnog naselja izloženi dodanim rizicima jer je otežan ulaz vatrogascima i hitnoj pomoći u to naselje.

U razdoblju od 2005. do 2015. godine, tijekom “Desetljeća za inkluziju Roma”, nastupio je period lažne pritajenosti segregacijskog i rasističkog odnosa političke elite prema romskoj manjini. Licemjernu retoriku jednakosti najčešće su koristili političari i drugi dužnosnici kada su u ovom razdoblju govorili o takozvanoj inkluziji romske manjine.

Ovakav odnos, ponajviše političke elite, bio je, kako se kasnije ispostavilo, utemeljen prije svega na osobnim interesima, uspostavi ili učvršćivanju pozicija moći i zgrtanju financijske koristi. Međutim, taj period je završen a proračuni presušeni.

Rasizam ili samo slučajnost?

Odnos države Srbije prema romskoj nacionalnoj manjini ogleda se u pojačanim restriktivnim mehanizmima još od devedesetih godina. Izmeštanje romskih naselja izvan gradova, čime se Romima onemogućava najčešće jedini izvor prihoda od sakupljanja i prodaje sekundarnih sirovina, segregacija romske djece stvaranjem romskih odjela u pojedinim školama i nedostupnost tržišta rada samo su neke od tih mjera. Ipak, posljednjih mjeseci primjetno je da vlast, uvodeći nove represivne mjere, sve više otežava život ionako najsiromašnijoj zajednici u Srbiji. Izgradnja zida oko romskog naselja u Kruševcu samo jedan od primjera ove politike, koja se ogleda u daljnjoj getoizaciji i društveno-socijalnoj segregaciji.

Prije tri mjeseca romskom naselju “Crvena zvezda” u Nišu isključena je struja. Činjenice da je cijelo selo od stotinjak kuća priključeno na svega dva strujomera dovela je do visokih računa i velikih kamata, koje Romi iz ovog naselja nisu bili u stanju redovito izmiruju. Stanovnici ovog naselja, među kojima je i stotinjak djece, i dan-danas su bez struje i pored brojnih obećanja gradonačelnika Niša, ministra industrije, energetike i rudarstva i mnogih drugih dužnosnika, da će se ovaj problem riješiti. Ipak, zbog privatizacije državnog zemljišta na kojem se ovo selo nalazi, nitko od nadležnih ne poduzima konkretne korake, a javnost u Srbiji polako postaje nezainteresirana za ovaj problem. Iz spomenute pasivnosti nadležnih ali i romske političke elite koja je pod kontrolom vlasti, može se uvidjeti manjak interesa za rješavanje problema ove zajednice koji stoji nasuprot interesima novog privatnog vlasnika zemljišta na kojem Romi žive.

Decenija inkluzija, ili pljačka romskog naroda?

Za vrijeme spomenute dekade Roma otvorila su se vrata brojnih europskih pa i globalnih fondacija, koje su pod patronatom Europske unije bile spremne uložiti veliki novac u takozvanu inkluziju romske nacionalne manjine. Država je u ovom razdoblju donosila za romsku manjinu strateški važna dokumenta, čiji je cilj bila provedba mjera koje su obvezujuće dekadom. Najvažniji dokumenti iz tog razdoblja svakako su Strategija za inkluziju Roma i akcijski plan za njezino provođenje. Iako vrlo dobro isplanirane na papiru, aktivnosti države i političara svele su se prije svega na maksimalnu birokratizaciju i malverzacije u kojima su značajnu ulogu odigrale i pojedine organizacije civilnog sektora.

U velikom broju slučajeva na rukovodećim pozicijama ovih organizacija nalaze se ljudi koji su duboko pustili korijene u nekoj od vladajućih političkih stranaka. Čak i ako ovo nije slučaj, neke od ovih organizacija prinuđene su da rade pod patronatom političara, zbog projektno ovisnog rada, te da time rade u njihovom interesu. Posebno je ovo slučaj s romskim civilnim sektorom, koji ne podrazumijeva samo organizacije koje vode sami Romi, već i većinske organizacije koje se bave problemima romske manjine. Ovim mehanizmom su mnogi pojedinci uspjeli da se, na račun romske manjine, financijski okoriste za vrijeme dakada, koristeći retoriku rada u interesu Roma.

Velike svote stizale su iz raznih zaklada na račun uređivanja određenih romskih naselja i rješavanja njihovog problema stanovanja, poboljšanje njihovog obrazovanja, zdravstvene zaštite i, što je najvažnije, rješavanje problema njihove nezaposlenosti. Ljudi s čela države, državne institucije, pa i cjelokupna ministarstva vješto su iskorištavala ovu situaciju, od koje romsko stanovništvo nije imalo gotovo nikakve koristi, jer se u ovim područjima romske politike ništa bitno nije promijenilo.

U ovim procesima svakako je bitno postaviti pitanje interesa Europske unije u samom iniciranju “Desetljeća Roma”, a zatim u prelivanju tolikog proračuna u zemljama na periferiji Europe koje su provodile dekadu (Srbija, Makedonija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Češka, Hrvatska i Crna Gora). Romi, iako najbrojnija manjina u Europi, žive jednako loše u gotovo svim državama Europske unije. Ni u jednoj od vodećih zemlja Unije nema nikakav sistematski plan rješavanja njihovih problema, pa je i to razlog za sumnju u namjere Europske unije.

Poznat je krajnje rasistički odnos Francuske, koja je masovno iseljavala Rome u Rumunjsku i Bugarsku proteklih godina. U državama poput Češke i Rumunjske već odavno postoje zidovi oko romskih naselja u kojim su Romi potpuno izdvojeni od ostatka stanovništva. Njemačka danas deportira romske obitelji koje već generacijama žive tamo, pod izgovorom da su zemlje njihovog porijekla bezbedne.1

U ovakvom sagledavanju situacije problem predstavlja što se ne uzima u obzir stanje socijalne sigurnosti građana ovih zemalja. Ako uzmemo u obzir sve spomenute činjenice, jasno je da pri rješavanju romskog pitanja na relaciji Europa-Srbija (i ostalih zemalja sudionica dekade) prije svega postoji zajednički interes u vidu obrta kapitala, a ne konkretnog rješavanja problema. Također, očigledno je i da je ovakvo financiranje samo još jedan od načina kojim Europska unija kontrolira protok radne snage, a to je u ovom slučaju sprječavanje Roma migrirati u zemlje takozvanog Prvog svijeta i tamo legalno žive i rade. Upravo taj njihov nesiguran status glede ostanka u nekoj zemlji čini ih jeftinim radnicima.

“Desetljeće za inkluziju Roma” svakako je predstavljala jednu od najbitnijih aktivnosti Europe u ovom području, ali je provedba akcijskih planova i predviđenih mjera u pojedinim područjima potpuno omanula, čime je romskim stanovnicima nanijeta velika šteta. S obzirom na to da je sve manje donatora uključeno u ovu problematiku zbog završetka dekade (iako je ona službeno produžena i još uvijek traje), odnos vlasti prema Romima pogoršava se iz dana u dan, jer je sve manja mogućnost unovčenja romskih problema.

kapitalistička elitizacije

Jedna od osnovnih karakteristika kapitalističkog poretka svakako je raslojavanje stanovništva i stvaranje svih dubljih klasnih razlika. Najteže posljedice kapitalizma, osjećaju siromašni slojevi društva. Pojedinci koji iz najnižih slojeva uspeveju da se probiju u višu klasu primorani su da to rade po pravilima igre bogatih. Nakon stjecanja određene vrste kapitala (više socijalnog, nego ekonomskog), u većini slučaja ovi pojedinci i sami postaju nemilosrdni prema ljudima nižih klasa iz kojih su došli.

Ovakav oblik elitizacije preslikao se, nažalost, i u romskom društvu. Takozvanu romsku političku elitu danas čine ljudi koje su na pozicije postavljale vladajuće partije, i oni ničim ne zastupaju interese romske manjine, već su isključivo partijski kadar. Ovi pojedinci ostvaruju znatan profit pod izgovorom rješavanja problema romske manjine, ali upravo zbog toga ne mogu ili ne žele zastupaju interese romskog naroda, jer ukoliko bi te probleme rješavali, u ovakvoj konstalaciji bi izgubili značaj političkih igrača vladajućih elita.

Tipičan primjer ovakvog sustava jeste rad Nacionalnog vijeća romske nacionalne manjine. Struktura ove institucije nije se značajno ManjaÄ više od deset godina. S obzirom na to da su članovi Socijaldemokratske partije Srbije i bliski suradnici Rasima Ljajića, rukovodeće ličnosti u ovoj instituciji, prosto su nezamjenjivi više od desetljeće. Iako se ne radi o stranačkoj instituciji (ali ona to svakako jest), ona trenutno predstavlja najviše političko tijelo romske manjine. Ne samo da su ljudi iz ove institucije imuni na probleme romskog naroda, već ništa značajno i ne čine sa službenim nadležnostima ove institucije, kao što su informiranje, kultura, službena upotreba jezika i drugo.

Ovaj problem se može sagledati u odsustvu bilo kakvog sustava informiranja Roma i Romkinja (stranica institucije nije osvježen, ne postoje nikakve publikacije) i brojnim aferama koje su ovu instituciju potresale posljednjih godina, a mahom zbog loših međuljudskih odnosa i političkih kalkulacija. Ako se uzme u obzir činjenica da ovi ljudi godinama imaju visoke plaće a da od njihovog rada romska manjina nema gotovo nikakve koristi, oni se ne mogu i ne smiju smatrati ikakvom elitom, jer predstavljaju samo još jedan od problema.

Problemi Roma postojali su iu vrijeme socijalizma, ali su zbog otvorenog pristupa zdravstvenoj zaštiti, stanovanju, obrazovanju i zapošljavanju oni bili znatno manjeg obujma. Pošto su dio najnižeg staleža, posljedice uspostavljanja kapitalizma po Rome su gotovo pogubne, pa vijest o izgradnji zida nimalo nije iznenadila. Neoliberalne vlasti u suradnji s takozvanom romskom elitom već desetljećima oko Roma grade zidove socijalne segregacije, pa je ovo samo njihova fizička manifestacija. Ipak, smanjenje profitabilnosti romskih problema Romima donosi dodatnu neizvjesnost, jer je ključno pitanje sta je sljedeće nakon isključenja struje i ograđivanja zidovima?

  1. Sigurnom zemljom podrijetla u skladu s međunarodnim propisima i europskim direktivama smatra se zemlja s demokratskim sustavom u kojoj nema progona, torture, nehumanog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, prijetnji nasiljem i oružanog konflikta. Također, većina zemalja na predloženoj listi ima status kandidata za članstvo u EU, koji im je odobren pošto je provjereno u kojoj mjeri ispunjavaju Kopenhagenški kriterije o demokratskim standardima, vladavini prava, zaštiti ljudskih prava i prava manjina, tako da se mogu smatrati u dovoljnom stupnju sigurnim.

Izvor: masina.rs