Srbija: Da li romi kradu djecu i otkad to?

Srbija: Da li romi kradu djecu i otkad to?

Foto: Izbeglička Nike, dizajn: Slaviša Savić
Autor: Ivan Janković

Romi ne kradu djecu ili, točnije: ne kradu ih ni manje ni više nego ne-Romi. Pa ipak, prije 65 godina, kad sam bio dijete, govorili su mi da će me, ne budem li dobar, odnijeti baš Romi a ne neki drugi ljudi. Čujem da i danas pojedini roditelji plaše djecu na isti ili sličan način (u moje vrijeme, Romi su djecu krali da od njih prave sapun, ne znam kako je sad). Od tada i gdje je ova praksa u Srbiji? Jesu li moji mali roditelji također vjerovali da su Cigani kradu djecu? I moj djed i baka, djed i baka i djedovi?

Uvjerenje da Romi kradu djecu postoji u svim europskim i mnogim neeuropskim društvima i kulturama. Zahvaljujući brojnim istraživanjima, danas znamo kada i kako se ono pojavilo, koje je oblike poprimalo i kakve je recidive ostavilo do dana današnjeg. Kada su se pojavili u zapadnoj Europi (15. stoljeće), Romi su vrlo brzo bili socijalno marginalizirani i stigmatizirani, po istom obrascu po kome se kršćanska zajednica odnosila prema Židovima. Najteža od brojnih stereotipnih optužbi protiv Židova bila je da ubijaju kršćansku djecu a njihovu krv koriste u svojim vjerskim ritualima. A Romi su optuživani da kršćansku djecu kradu i prodaju Židovima (ili ih sami koriste, za prošnju ili drugi rad). Nitko manji nego Luther je u jednoj propovijedi (1528), izjednačujući Židove i Rome kao lutalice i neprijatelje Krista, ove druge, pored brojnih drugih nepočinstava, optužio za krađu dece.1

Vjerovanje da Romi kradu djecu se, izgleda, prenosilo i učvršćivalo prvenstveno preko lijepe književnosti. Jedan njemački autor je uvjerljivo pokazao da se motiv ukradenog djeteta ne javlja u narodnim umotvorinama, a da se prvi put sreće u Servantesovoj noveli “Cigančica” (La Gitanilla, 1613), pa zatim prolazi kroz bezbrojne varijacije (npr. Minjon iz Goetheovog Wilhelma MAJSTER , 1795) i kulminira u poplavi petparačkih romana koja traje od kraja 18. stoljeća do manje-više danas, naročito u književnosti za djecu i omladinu.2 S vremenom, priča o ukradenom djetetu postaje sve zloćudnije. Servantesovom junakinju Romi odgajaju s mnogo ljubavi a na hepiend se ona udaje za lijepog plemića. U dječjoj književnosti, međutim, sudbina ukradenog djeteta se pogoršava: ne samo što ostaje bez roditeljske ljubavi, nego se Romi prema njemu odnose surovo i primoravaju ga da privređuje. Zapravo, priča o ukradenom djetetu postaje jedno pedagoško sredstvo, prijetnja neposlušnoj djeci: ne budeš li dobra, odnijet će te Cigani.

U drugoj polovici 19. stoljeća, fikcija o ukradenom djetetu prelazi iz literature u medije i postaje “stvarnost”. Novine redovito objavljuju “vijesti” o djetetu koje su ukrali Romi, uz navođenje datuma, mjesta i imena, nudeći tako neoborive “dokaze” za romska zlodjela. To, naravno, dovodi do povremenih moralnih panika, pa i do nasilja prema demonizovan Romima, osobito od kraja 19. iu 20. stoljeću, kada vjerovanje o inferiornosti i zloćudnosti Roma dobiva “znanstveno” utemeljenje u eugenički i rasnim teorijama. Ovaj proces kulminira u vremenu između dva svjetska rata i završava nacističkim genocidom nad Romima.

Zanimljivo je da u zapadnoj Europi, kako u književnosti tako iu medijima, standardna optužba protiv Roma za krađu djece ne uključuje optužbu da oni tu djecu osljepljuje ili na drugi način sakate – dovoljno je što ih odvode od roditelja i eksploatiraju. Međutim, u Srbiji je upravo sakaćenje bilo obvezan i bitan element priče o ukradenom djetetu.

Kada se i kako javlja motiv ukradenog (i osakaćenog) djeteta u Srbiji? Treba imati na umu da je, sve do 19. stoljeća, položaj Roma u Osmanskom carstvu bio znatno povoljniji nego u kršćanskim zemljama zapadne Europe: mada socijalno marginalizirani, izolirani i stigmatizirani, Romi su tu uživali kakvu-takvu pravnu zaštitu i nisu trpjeli sustavne progone i pogrome. Isto vrijedi i za Srbiju kao osmansku provinciju, kako prije tako i poslije stjecanja autonomije.3

Cijeli tekst pročitajte na pescanik.net.