Romi mijenjaju imena da bi dobili posao ili kredit

Romi mijenjaju imena da bi dobili posao ili kredit

Veljko Kajtazi je jedini ovlašteni sudski tumač romskog jezika u Hrvatskoj [Ustupljeno Al Jazeeri]

O ljudima kojima ni diplome, ni bankovni računi ne pomažu da uspiju u društvu, za Al Jazeeru govori Veljko Kajtazi.

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Veljko Kajtazi se uvijek morao dokazivati i bar po tri puta više uložiti truda u bilo šta što je radio, samo da bi se nekako „izjednačio“ sa ostalima.

Često, pa i prečesto, kaže, ni to nije bilo dovoljno.

„Moje obrazovanje, moje iskustvo, moj trud, moj izuzetni kućni odgoj… ništa od toga često nije važilo ama baš ničemu, kada bi saznali moje nacionalno porijeklo. Jer ja sam – Rom“, kaže s gorčinom u glasu, ali odmah dodaje kako je baš zbog toga ponosan.

Rođen 1960. u Kosovskoj Mitrovici, u šestočlanoj romskoj porodici, u kojoj je otac bio fakultetski obrazovan, a majka nepismena, Veljko se školovao u četiri grada bivše Jugoslavije – u Prištini je stekao zvanje inžinjera elektrotehnike, u Sarajevu je završio Vojnu akademiju, u Zagrebu je dobio diplomu psihologa-pedagoga, a u Splitu završio višu trenersku školu.

Nakon svega, na Županijskom sudu u Zagrebu stekao je i zvanje ovlaštenog sudskog tumača za romski jezik.

Kajtazi je i autor prvog Hrvatsko-romskog i romsko-hrvatskog rječnika, serijala slikovnica Sara te koautorPovijesti romske književnosti, a već drugi mandat je predstavnik 12 nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru.

Za Al Jazeeru, Kajtazi govori o položaju Roma u Hrvatskoj i regiji, o odnosu društva prema Romima i drugim nacionalnim manjinama, jeziku, običajima…

  • Imate impresivnu biografiju. Kako ste sve to uspjeli i koliko su Vam sve nabrojane diplome pomogle u životu?

– Ima još puno toga što sam završio, ali kada pripadate jednoj nacionalnoj manjini kao što je romska, onda to i ne mora nešto značiti i uvijek u svemu osjećate diskriminaciju.Onda uvijek želite biti kao svi ostali, i morate bar tri puta više raditi da biste se izjednačili sa većinskim narodima. Ja dolazim iz obitelji u kojoj su osim mame, svi fakultetski obrazovani. Ali, iako sam u ovih mojih 56 doživio mnoge ugodnosti, mogu reći da sam doživio bar duplo više neugodnosti, a samo zato što sam Rom. Školovao sam se u tri različite republike, tri različite sredine, i u svakoj sam se morao prilagoditi, a ni u jednoj nije bilo lako. Jako mi je bilo teško, jer sam se morao uvijek dokazivati. Kad sam pošao u Vojnu akademiju u Rajlovac kod Sarajeva, mama mi je rekla samo jednu rečenicu, koju nikad nisam zaboravio, a ona je glasila: “Znam da će ti biti teško, ali pokušaj ako možeš biti bolji od Dragoljuba”.

Dragoljub je bio moj susjed, koji je bio Srbin, i on se dva puta kandidirao za akademiju i nisu ga primili nego tek treći put, onda kada su mene primili iz prvog puta. Tu njenu rečenicu cijeli život nosim sa sobom. I naravno, bio sam bolji od Dragoljuba, nastavio sam akademiju, a  on je završio samo srednju i nije bio baš najbolji učenik.

Kad sam se počeo baviti karateom, onda sam čuo za medalje, za natjecanje, želio sam i ja da budem neko i nešto, i evo, hvala Bogu, uspio sam. Prvi sam hrvatski majstor registriran u Međunarodnoj tradicionalnoj karate federaciji, bio sam najbolji sportaš Hrvatske, imam sve medalje  – i gradske, i republičke, i evropske, i svjetske… Ali, sve će vam biti jasno kada kažem da sam, i pored svih tih diploma, bio dugo nezaposlen i da sam jedini zastupnik koji je direktno sa Biroa za zapošljavanje ušao u Sabor.

  • Kažete da ste doživjeli mnoge neugodnosti, možete li navesti neke?

– Kad sam svojoj prvoj ljubavi – a ona mi je govorila da sam pametan, zgodan, jer sam i studirao i trenirao – poslije dva mjeseca zabavljanja rekao da sam Rom, njena reakcija je bila: ‘Joooj, ša će moja mama reći?’. U tom trenutku nije razmišljala o meni, ni o sebi, nego o okolini. To je bilo jedno od mojih najvećih neugodnosti i razočarenja, i naravno naša veza se tu završila.

I na Kosovu sam nešto slično doživljavao, jer nismo živjeli u romskom naselju, nego u gradu i susjedi su uvijek govorili kako smo mi pametni i lijepi, ali ne bi htjeli biti s nama jer smo Romi. Moj brat je specijalist opće medicine, ja imam šest doktora u obitelji, ali svejedno, oni ne bi s nama iako možda neko od njih nema ni blizu takvo obrazovanje.

  • Školovali ste se i živjeli u tri različite države u regiji. Ima li razlike među njima u odnosu prema romskoj populaciji?

– Jako je teško to reći, moj stav je da nijedna republika nije prepoznala probleme Roma. Da ih je htjela riješiti, to bi do sad uradila, jer Romi na ovim prostorima nisu od jučer.  Kad govorite o par ljudi u parlamentima, u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu ili u Srbiji, to nije riješen problem. Šta ćemo sa ostatkom od 17.000, koliko je Roma u Hrvatskoj po našem popisu iz 2011. godine?

  • Prije tog popisa, u Hrvatskoj je bilo deset hiljada Roma. Kako je došlo do povećanja?

– To je dobro pitanje, a odgovor će pojasniti mnogo toga. Romi mijenjaju imena i prezimena, ali ne zbog stida, nego zbog bojazni. Moji Romi mijenjaju identitet da bi dobili kredit u bankama, da bi dobili posao. To je strašno, ali istinito. Kad se jave na natječaj sve je OK dok je razgovor telefonom, ali kad dođu na lice mjesta, to je druga priča, i to nije tako samo u Hrvatskoj, nego i u drugim republikama, volio bih da mi neko kaže da nije tako.

Ako su u BiH Zahirovići, ako su Ahmetovići, Azirovići, Osmanovići ili Muratovići, velika je vjerojatnoća da su Romi. Tako, ako su u Hrvatskoj obitelji s prezimenom Ošuš, Bogdan ili Horvat, uglavnom se zna da su Romi i još više – zna se iz kojeg dijela koje županije dolaze. Ako se ljudi sa takvim prezimenima jave na  neki natječaj, neće dobiti posao ili kredit. Evo konkretnog primjera –  romska obitelj koja se prezivala Ošuš nije mogla dobiti kredit u jednoj banci u Međimurskoj županiji, iako je imala uredne papire o finansijskoj solventnosti. Probali su nekoliko puta i onda su promijenili prezime, javili se toj istoj banci i ona im je odobrila kredit.

Tužno je to  i žalosno u ovom vremenu. S druge strane, kao svi žele da se Romi integriraju, ali se ne pitaju je li to moguće sa ovakvim odnosom prema njima. Zbog toga su Romi zatvoreni, istraumirani i na neki način – jadni.

I da se vratim na vaše pitanje – ja i moje kolege iz Udruge ‘Kali Sara’ uložili smo mnogo napora da na jedan fin način jedan broj Roma ubijedimo da ne mijenjaju svoja imena i da se trebaju izjašnjavati kao Romi.

  • Interesantno je da ste u Saboru zastupnik 12 nacionalnih manjina, među kojima su i Nijemci, Austrijanci, Poljaci, Rusi… Kako su Vas oni prihvatili?

– Ja ne znam šta oni misle o meni, ali za razliku od svih ostalih saborskih zastupnika ja sam najviše pomogao tim manjinama u svim pogledima – finansijski, rješavanjem njihovih egzistencijalnih problema, uključivanjem u njihove kulturne aktivnosti i sl. Tako recimo, Rusini imaju problema jer nemaju matičnu državu, baš kao ni Romi, pa imaju puno problema sa jezikom, sa papirologijom, dok Austrijanci i Židovi imaju puno problema u vezi povrata imovine i ja im u tome puno pomažem.

  • Koja je od tih 12 manjina najugroženija u Hrvatskoj?

– Romi su najugroženiji, ne samo od ovih 12 manjina, nego od svih 22 koje je Hrvatska priznala, i to po svim pitanjima –  statusa, obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja… i najmanje je učinjeno za Rome, pogotovo zato što nemaju matičnu državu, što nemaju koga da iza njih stane. Iza Roma su Rusini i Rusi. Iako je u ruskoj nacionalnoj manjini najviše visokoobrazovanih osoba, oni se teško zapošljavaju u Hrvatskoj. Također je ugrožena srpska nacionalna manjina koja je izložena velikoj diskriminaciji i govoru mržnje.

  • Vi ste sudski tumač romskog jezika, kažu – jedini u Hrvatskoj. U koje svrhe Romi najčešće koriste te Vaše usluge?

– Da, ja mislim da sam vjerojatno jedini ovlašteni sudski tumač romskog jezika u Europi. Ima još sudskih tumača, ali oni rade kao vanjski saradnici. Ovaj posao radim već 15 godina, a najviše me zovu na sudove i u policiju, prilikom nekih prekršaja, suđenja, ali i vjenčanja. Također sam puno prevodio literaturu za našu udrugu. A što se tiče dokumenata, kao što su vozačke dozvole, rodni listovi i slično, toga nisam imao puno.

Ta iskustva sa suda i iz policije su jako zanimljiva jer meni prvo treba izvjesno vrijeme da nađem zajednički jezik sa klijentom. Znate, Romi dolaze iz različitih krajeva i govore različitim narječjima, tako da je potrebno vrijeme da se prilagodimo jedno drugom. Dešavalo mi se na suđenju da me sudije opomenu jer navodno pomažem klijentu, a ustvari se radilo o tome da se nisam s njim mogao odmah sporazumjeti. Teško je prevesti neke riječi, pogotovo ako se radi o institutu. Dešava se da, kad neku riječ kažem, moji sunarodnjaci misle da sam je izmislio, jer nje nikad nisu čuli.

  • Znači, postoje riječi u romskom jeziku koje neki Romi ne poznaju.

– Da. Recimo riječi: ‘hvala, molim, razumijem’… Oni te riječi ne znaju na romskom jeziku, već ih govore  jezikom zemlje u kojoj žive. Oni čak kažu da te riječi ne postoje u romskom jeziku. Recimo, bosanski Romi kažu da nemaju riječ ‘hvala’ u svom jeziku, pa kažu kao i svi Bosanci – hvala, a ja kažem na romskom –  najs, a oni to ne razumiju.

Također na vjenčanjima bude nesporazuma jer Romi ne poznaju institut vjenčanja na način kako to ovdje ljudi poimaju. Naime, romski parovi se obično vjenčaju tek nakon drugog ili trećeg djeteta. Također, Romi pravoslavci, katolici i muslimani imaju drugačije običaje, pa na ovim gradskim vjenčanjima bude puno zabune. Zapravo, kada su vjenčanja, moji Romi misle da ih ja vjenčavam, oni ne govore da sam ja ovlašteni sudski tumač, a meni je to jako drago.

  • Znači da Romi u svoj jezik sve više ubacuju tuđe riječi. Znači li to da oni zaboravljaju romski jezik?

-To je odlično pitanje. Da, Romi se sve više služe tuđim jezikom i sve više zaboravljaju svoj. Oni, zbog brže integracije, čak ni među sobom ne pričaju romski.  I romska alfabeta se smanjila, sa nekadašnjih 48, danas ima samo 38 znakova. To je žalosno i ako institucije sistema nešto ne urade, veoma brzo će romski jezik izumrijeti. Na Filozofskom fakultetu u Hrvatskoj mi smo uspostavili studij – Romski jezik i književnost, kao i magistarski studij, a sad otvaramo Evropski centar za romski jezik. Ja ću u svoje ime reći da ću sve učiniti da još radimo na očuvanju romskog jezika.

  • Autor ste Hrvatsko-romskog i romsko-hrvatskog rječnika. Kako ste, kao neko ko po struci nije lingvist, uspjeli uraditi taj posao i koliko vremena Vam je za to trebalo?

– Deset godina sam ga pravio i u njemu je dvanaest tisuća riječi. Kada sam pravio rječnik bio sam nezaposlen i onda sam skupljao riječi, onako više za sebe. A kako su u Nacionalnom programu za Rome od 2003. bila predviđena sredstva za rječnik romskog jezika, jedna gospođa mi je rekla da bih ja mogao završiti taj posao i onda sam se počeo time ozbiljnije baviti.

Ja nisam lingvista, ali mi je bilo primamljivo, najviše zbog novca jer sam bio nezaposlen. I onda sam kupio Anićev rječnik, platio sam ga 900 kuna, i stavio ga ispred sebe, pa krenuo sa prevođenjem. Rekao sam da ću biti presretan ako uspijem pet posto toga prevesti, i tako je krenulo. Ono što nisam znao, a mislio sam da je dobro, da nam treba, tražio sam od mojih Roma, a najviše sam pitao mog tatu i dvije tetke. Bio je to zanimljiv poduhvat, jer je bio rat, a oni raseljeni, pa sam morao prvo sve da ih sakupim. Onda bismo sjedili i čitali riječi iz Anićevog rječnika i tražili našu. Dešavalo bi se da mi kažu da lupetam, da izmišljam neke riječi.

Ja, kad sam bio dječak, znao sam šta znači riječ ‘gvožđe’, ali nisam znao šta znači ‘željezo’, a to je jedno te isto. Onda, pošto imamo više različitih dijalekata, imamo i različite riječi za istu stvar. Recimo, samo za riječ ‘avion’ Romi imaju oko 20 različitih riječi, ali ja sam sve to skupio.

Nikola Rašić iz Nizozemske je rekao da je to odličan rječnik, to je rekla i jedna profesorica sa studija za filologiju. Zapravo, ona je rekla da je to odličan rječnik, ali da ga treba urediti, što me je prepalo. Međutim, kazala je da je to njen posao, a da sam ja uradio svoje. Ona je izbacila jedno tri tisuće riječi, a ostalo je dotjerala da izgleda kao rječnik, a ne kao zbirka riječi, kakvu je pravio Rade Uhlik.

Na početku nisam imao podršku Vlade, što se tiče finansija za tiskanje, ali kada su stigle te pohvale, onda su mi svi izašli u susret. Danas se tim rječnikom koriste na Filozofskom fakultetu i na svim institucijama gdje se izučava romski jezik.

Izvor: Al Jazeera