• Početna »
  • Hrvatska »
  • Proveli smo tjedan dana s Romima u njihovom naselju u Slavonskom Brodu. I nastale su ove magične fotografije
Proveli smo tjedan dana s Romima u njihovom naselju u Slavonskom Brodu. I nastale su ove magične fotografije

Proveli smo tjedan dana s Romima u njihovom naselju u Slavonskom Brodu. I nastale su ove magične fotografije

Piše: Rašeljka Zemunović    Snima: Vjekoslav Skledar

Robert Radić, koji se tako zove od devedesetih jer mu je kombinacija tamne puti i imena Boro Todorović bila malo nezgodna, proveo je reportere Telegrama kroz naselje Josip Rimac u kojem živi oko 220 obitelji

Rodio sam se kao Boro Todorović, a sada se zovem Robert Radić. Ime i prezime promijenio sam za vrijeme Domovinskog rata. Kombinacija tamne puti i sumnjivog podrijetla tada nije baš dobro prolazila. Ja sam rumunjski Rom, iz plemenske skupine Ludara, a moja obitelj je pravoslavne vjeroispovijesti. Rođen sam u Sisku, tamo sam završio osnovnu školu. Uvijek sam živjeli skromno. Bilo nas je petero djece ali ništa nam nije nedostajalo. Nakon osnovne škole nisam upisao srednju. Još kao klinac počeo sam raditi na utovaru smeća.

Robert Radić u razgovoru sa stanovnicima naselja ‘Josip Rimac’ u Slavonskom Brodu

Robert Radić u razgovoru sa stanovnicima naselja ‘Josip Rimac’ u Slavonskom Brodu

Shvatio sam da moram nešto učiniti. Osnovao sam Udruženje Roma Ludari i prihvatio se posla. Najprije je trebalo raščistiti ulice i postići higijenski minimum za život, zatim riješiti dokumentaciju za legalizaciju kuća i izboriti se za struju. Obilazio sam obitelji, razgovarao s ljudima, detaljno upoznavao svoju zajednicu. Zato mislim kako danas s pravom mogu reći da znam što ih sve muči.

Muči ih, u prvom redu, školovanje. Nije istina da se romska djeca ne žele školovati. Raduju se odlasku u školu. Onda se, nažalost, često događa da se ispisuju zbog siromaštva. Moraju zaraditi novac ili kod kuće čuvati mlađu braću i sestre. Oni koji se ne ispišu, teško prate nastavu na hrvatskom, jer kod kuće pričaju na rumunjskom. Situacija se ipak polako mijenja. U našu najbližu osnovnu školu (O.Š. Hugo Badalić) pretprošle je godine bilo upisano samo 50-ero školske djece, Danas 220.

Robert Radić s ujakom Stanojem Nikolić kolje svinju za obiteljsku proslavu Robert Radić s ujakom Stanojem Nikolić kolje svinju za obiteljsku proslavu

Robert Radić s ujakom Stanojem Nikolić kolje svinju za obiteljsku proslavu

Robert u dvorištu obiteljske kuće u Slavonskom Brodu

Robert u dvorištu obiteljske kuće u Slavonskom Brodu

robert-radic_svinja2

S ujakom Stanojem pred kraj svinjokolje

Jedan dan ulovio sam se kako razmišljam: “Roberte, kakav si ti to primjer? Svima propovijedaš o važnosti školovanja, a ti nisi završio srednju”. Zato sam u 45-oj godini završio maturirao kao vozač cestovnih motornih vozila. Sa mnom u razredu sjedio je moj najstariji sin, Đef. Nikada neću zaboraviti dan kada sam primio svjedodžbu. Osjećao sam se kao da sam sjeo u avion, kao da je cijeli svijet preda mnom. Mi ne doživljavamo otvorenu i direktnu diskriminaciju. Nitko u mene nije uperio prst i rekao mi da sam manje vrijedan. To se događa suptilno.

Robert Radić, supruga Lilja Radić, unuk Benjamin Radić, majka Jelena Todorović, unuk Aron Radić, snaha Nada Radić, kćer Sanja Radić i unuka Elisa

Robert Radić, supruga Lilja Radić, unuk Benjamin Radić, majka Jelena Todorović, unuk Aron Radić, snaha Nada Radić, kćer Sanja Radić i unuka Elisa


Biljana Jovanović

Biljana Jovanović pozira u maturalnoj haljini u svojoj sobi (haljinu je sama sašila)

Biljana Jovanović pozira u maturalnoj haljini u svojoj sobi (haljinu je sama sašila)

Sjećam se da sam kao djevojčica promatrala druge ljude, naše susjede, one koje mi zovemo bijelima. Bilo mi je čudno kako žive. Mislila sam da sam slobodnija i sretnija od njih. Uvijek sam se smjela igrati u dvorištu i nisam razumjela zbog čega se neka djeca u igri ne smiju uprljati. Na kraju sam shvatila da smo ustvari mi oni koji su drugačiji. Imam dvadeset godina. Odrastala sam u tipičnoj romskoj obitelji. Moji roditelji često su se selili. Najprije su živjeli u Bosni, zatim u Novskoj, Vukovaru i naposljetku su stigli u Slavonski Brod. Odrastala sam s bratom i četiri sestre.

Živjeli smo jako skromno. Mama je nekad davno radila kao pomoćna radnica u kuhinji, a tata se bavio svime i svačime. Nisam smatrala da sam siromašna. Nisam mogla žaliti za nečim što nikada nisam imala.
Tek sam u osnovnoj školi saznala da sam Romkinja. Školski prijatelji su se svojim pogledima i pitanjima pobrinuli da to saznam. Zvali su me Cigankom i govorili mi da smrdim. Nisam im to zamjerala, jer sam shvaćala da nisu bili svjesni u kakvim uvjetima mi živimo.

Biljanina mama Stana Jovanović s unukama Jovanom i Ivanom

Biljanina mama Stana Jovanović s unukama Jovanom i Ivanom

Kako su mogli znati da mi je moja mama svako jutro obuvala čiste cipele, koje su nakon pet minuta hoda po blatnjavim i neasfaltiranim ulicama našeg naselja postale prljave i stare? Nisu znali da većina romskih obitelji tada nije imala struju. Puno više zamjeram starijima. Završila sam Obrtničku školu u Slavonskom Brodu, smjer krojačica. Materijal za praktičnu nastavu, konce i šifon, plaćala sam od svog dječjeg doplatka. Kad ni to ne bi bilo dovoljno, mama je skupljala staro željezo i prodavala stvari iz kuće.

Biljana Jovanović ispred kuće (nosi nećakinju Jovanu, s desne strane otac Milan, a s lijeve nečak Sanel)

Biljana Jovanović ispred kuće (nosi nećakinju Jovanu, s desne strane otac Milan, a s lijeve nečak Sanel)

Biljana Jovanović nosi dvogodišnju nećakinju Jovanu

Biljana Jovanović nosi dvogodišnju nećakinju Jovanu

Nakon mature sam bezuspješno pokušala pronaći posao u struci. Javljala sam se na bezbroj oglasa. Kad bih se pojavila na razgovoru za posao, uvijek me čekao isti odgovor: “Ipak nema posla. Javit ćemo vam se kad se nešto pojavi”. Svaki put slično. Ne znaš kome je više neugodno, meni ili njima? Uvijek sam na izlazu ostavljala broj telefona, makar sam znala da će ga prvom prilikom baciti u smeće. Već dvije godine sjedim kod kuće. Pomažem mami, kuham i družim se sa svojih dvadesetero nećaka. Voljela bih nabaviti šivaći stroj i šivati duge svilene haljine. Za sebe i svoje prijateljice.

3-biljana_veronika

Biljanina nećakinja Veronika (9) koja još nije krenula u školu

4-biljana_macka

Biljana Jovanović ispred svoje kuće, s obitelji

Romkinje su se nekada udavale jako mlade. Mama mi je pričala da su ih roditelji znali prodavati za pet do deset tisuća nečega, mislim da su tada bile njemačke marke. Srećom, toga više nema. Svi mi govore da sam lijepa i da ću se dobro udati. Ja nemam dečka. Moj budući muž ne mora biti Rom, ali mora me razumjeti i voljeti. Svi su uvjereni da Romi ne poštuju svoje žene. To nije istina. Tata je bio dobar prema mami, uvijek joj je pomagao, čak i oko pripreme ručka. Ja ću ipak pričekati s udajom jer ne želim roditi prije svoje 25 godine.


Stanko Mitrović

Stanko i Stana Mitrović ispred obiteljske kuće koju pokušavaju dovršiti već 25 godina

Stanko i Stana Mitrović ispred obiteljske kuće koju pokušavaju dovršiti već 25 godina

Zaštitari u dućanu pilje u mene i prate me pogledom dok ne izađem van. Nepoznati ljudi od mene miču torbe i novčanike. Svima sam sumnjiv. Ne pomaže mi niti uredna frizura, odijelo i kravata. Nitko mi to ne kaže direktno, samo me dugo promatraju. Prepoznajem te poglede. Živim s njima otkako znam za sebe. Moja obitelj već 60 godina živi u ovom naselju. Odrastao sam s osmero braće i sestara. Završio sam samo šest razreda osnovne škole jer sam još kao dječak morao raditi i pomagati svojoj majci, koja je brzo ostala udovica.

Osnovna škola može postati traumatično razdoblje. Klinci su često jako okrutni. Meni su na ružan način objasnili da sam drugačiji. Svašta mi se motalo po glavi. Znao sam da nisam kriv. Nije mi bilo jasno zbog čega su neki ljudi bijeli, a neki nisu. Zbog čega je to nekima tako bitna razlika. Oženio sam se sa 17, sa 19 postao sam tata. Sada imam 42 godine, troje djece i četvero unučadi. U početku sam radio kao zidar, a kasnije sam se zaposlio u brodskom Komunalcu.

stanko

Stanko Mitrović s nećakinom Sanelom u dvorištu

2-stanko1

Stanko i Stana Mitrović u svom dvorištu

stanko-3

Stanko, njegova supruga Sanela i obiteljska prijateljica Ljilja

4-bosiljka

Bosiljka Nikolić okružena djecom. Gospođa ih ima devetero, ona i muž su oboje nezaposleni

Onda je počeo rat. Odmah sam se uključio. To je valjda bilo jedino razdoblje kada nikome nije smetalo moje podrijetlo. Bili su ponosni što je u njihovom društvu jedan Rom. Realno, grozno razdoblje, a ja ga pamtim po tome što sam tih nekoliko godina bio vrijedan. Ljudi su me trebali i poštovali. Rat je završio, branitelji su se vratili kući, sredili si povlastice i mirovine. Meni je ostala samo ozljeda kralježnice. Nikakve beneficije, samo brige i problemi. S ratom su nestali i svi oni ljudi koji su se sa mnom ponosili.

Ponovno sam se prihvatio posla. Počeo sam skupljati staro željezo. Supruga i ja kopali smo po smeću i ulazili u tuđa dvorišta. Mislili smo da tim poslom možemo završiti kuću. Međutim, moja je bolest napredovala. Sada hodam sa štakama. Naša je kuća nedovršena i nakon 25 godina. Moja obitelj živi od 1200 kuna socijalne naknade. Trenutno nas više muči siromaštvo nego predrasude.


 Priče Roberta Radića, Biljane Jovanović i Stanka Mitrovića prenijela je Telegramova novinarka Rašeljka Zemunović

Izvor:

http://www.telegram.hr