Priča o Europskim Ciganima iz Indije nema nikakvog smisla

Priča o Europskim Ciganima iz Indije nema nikakvog smisla

1606-e godine neki pijani nizozemski ribari su zalutali i nabasali na ogromno otok ispod Indonezije. Još se nisu bili skroz ni otrijeznili a Britanci su već 1770-e upali na njihovo novootkriveno otok, zauzeli ga i nazvali ga: Britanska Australija !?

Naseljavanje otoka je odmah krenulo, kao i potraga za zlatom. Zlato naravno nisu našli ali su primijetili neke tamnopute “divljake”, sa pilećim kostima u nosnicama, kako bježe i viču nekim čudnim i nepoznatim jezikom. Britanci su odmah odlučili da srede stvar! Počeli su im oduzimati djecu u sirotišta – na preodgajanje – a sve u ime “kulturne asimilacije” – koja je eto, na kraju, postala vrlo ne-kulturna.

Nakon 300 godina, na australskom otoku nije trebao ostati ni jedan jedini čistokrvni australski Aboridžini – što bi rekli: starosjedioc ili domorodac.

Vrijeme je prošlo i ona oteta djeca iz australskih sirotišta su porasla. Završili su škole i počeli pisati knjige o svojim predacima io svom mukotrpnom i vrlo neobičnom djetinjstvu, koje u Australiji zvalo “kulturna asimilacija”. Ispostavilo se tako da je stara prvobitna kultura na australskom otoku bila najmanje 40 do 50 tisuća godina stara, te da, na neki način, australski domorodci i nisu nešto puno primitivni. Nisu imali krojače i frizere, kao mi, ali nisu bili baš ni divljaci.

Djeca iz sirotišta počela su pisati knjige o tome kako britanska Imperija i nije baš sjajna. Bruka je pukla i 13. veljače 2008. godine – superiorna australska vlada javno se izblamirala ispričavajući se Aboridžinima – za genocid službeno nazvan: Ukradene Generacije (Stolen Generations).

Po svojim zakonima, australska vlada imala je pravo, sve do 1970. godine, oduzimati djecu Aboridžinima, a samo zato što su ovi “divljaci koji drugima otimaju djecu” …

Danas znamo sve što se dogodilo u Australiji. Australija je stara oko 300 godina i sve je zapisano i zabilježeno. Ponešto čak i kamerama i foto aparatima. Da se to dogodilo prije naše crne ere – mi bi danas vjerovatno mislili da su australski Aboridžini samo cigani iz Indije, koji kradu djecu i kokoši. Mislili bi da australska vlada muku muči kako da ih civilizira.

story: Australia offers apology for treatment of Aborigines
http://indianz.com/News/2008/007119.asp

Slične drama odvijala se i kod nas, s našim Ciganima, ali davno, puno puno ranije …

Tko su Cigani?

flamenco

Cigani – su vrlo čudan narod. Oko njih je sve “zakukuljeno i zamumuljeno”. Mi točno znamo svaku stazu i svaki puteljak kojim je prošao Mojsije prije 5 000 godina – a nemamo pojma otkud su došli Cigani prije 500 godina. Možda nisu ni došli? Možda su bili tu oduvijek.

Cigani, Chankari, Gurbeti, Bugari, Ungari, Romi, Tsiganes, Bohemians, Egyptians, Gypsies, Gitanos, Roma, Romanians, Hungaros … U Španjolskoj su Kale ili Kalones (Calones), u Francuskoj su Sinti, u Njemackoj su Zigeuner, u Turskoj su Erlides ili Arli. Zovu ih jos Bashalde, Churari, Luri, Ungaritza, Lovari, Multani, Machvaya, Madjari, Horahane, Rudari, Ursari, Argintari, Florari, Lautari …

Oni nas zovu: Gegula (gadjaju ili Gedže – približno “seljačine”, engleski “redneck”) – termin je isto onoliko pogrdan koliko je pogrdan naziv Cigani.

Mi imamo mnoge predrasude o Ciganima, mislimo da se neprekidno sele, da kradu, da su skloni promiskuitetu i kriminalu, da su izdržljiviji od nas i otporniji na bolesti … od svega toga ništa nije točno.

Najviše ih ima na Balkanu ali je broj isto tako velik iu obje Amerike. Ima ih puno u Rusiji, Indiji, na Bliskom Istoku, Zapadnoj Europi i na sjeveru Afrike …

Cigani nisu nikog puno zanimali dok Tony Gatliff nije napravio film “latch Drom” (Dobar Put, The Good Road – promoviran 1994. u Americi). Nakon tog filma porastao je interes za cigansku kulturu, što je evidentno po prodaji diskova s ​​ciganskom glazbom. Glazba iz filma latch Drom se neprekidno doštampavaju. The World Music Institute neprekidno organizira turneje glazbenicima kao što su Musafir, Taraf de Haidouks, Kali Jag, Antonio el Pipa, The Kolpakov Trio, Yuri Yunakov, Majovci, Ferus Mustafov, Esma Redžepova …

Osim što su “poseban soj”, naša glupost ih je tjerala da postanu ortodoksni – kad se pojave odnekud mi ih uvijek nazivamo kradljivcima i branimo im da se nasele u našoj blizini – a onda ih optužujemo da neće raditi i da non-stop lutaju … stari mi, nikad se nećemo dozvati. Gdje nisi dobrodošao – tu ne boravi!

Kali Sara – Ciganska Crna Božica

saintes-marie-300x225

Les Saintes Maries de la Mer – Camargue, Francuska
Google karte

U seocetu Les Saintes Maries de la Mer (Camargue, na jugu Francuske), čuvali su, do nedavno, statuu Crne Božice Kali Sara. Nitko ne zna od kada ta statua postoji, ni kako je tamo došla. Oni koji žive okolo tvrde da je kip starija od kršćanstva.

Seoce Les Saintes se prije zvalo “Ratiš” (rafting, jedrenje), a sama crkva izgrađena je u obliku broda. Oni koji su ispitivali stare crkvene knjige kažu da crkva treba biti najmanje iz 12-og stoljeća, kada se zvala Notre Dame de Ratiš (Our Lady of the Raft). Arheolozi koji su ispitivali okoliš i stare knjige kažu da je na istom tom mjestu prije Naše Ere nekada davno bio i hram Artemisa i Keltske Božice Mattres … i hram Egipatske Boginje Isis … a kojih opet ima svuda po Europi. Zanimljivo je i to da je Europa puna hramova starih egipatskih božanstava …

Mnogi će tvrditi kako su Kršćani po dolasku u Francusku samo prihvatili stare hramove i uključili ih u svoja sveta mjesta (kao što su često radili s poganskim hramovima i svecima), ali to ništa ne objašnjava. Redovito su Cigani iz svih dijelova Europe dolazili u Camargue da posjete Božicu ali ni sami nisu mogli puno reći o njoj: – jednostavno je to tako od starih vremena i gotovo …

Postoji legenda koja se nikako ne može dokazati (naravno to je stvar vjerovanja), da je odmah nakon Kristovog Raspeća, njegova majka Marija dolazila u istu tu crkvu. Danas kršćani redovito obilaze to mjesto upravo zbog te legende o Isusovoj Majci – Mariji (hazreti Merjem).

Dok su svi naši razni bogovi uglavnom muški – Hindusi vjeruju u božice – bogove ženskog roda (iz doba pradavnog matrijarhata). Cigani bi u vrijeme posjeta nosili statuu do vode i potapali je (simbolično naravno) u vodu da bi u tom momentu prisutni bacali cvijeće u vodu. Slično je i sa Ciganskom proslavom Đurđevdana kada se simbolično peru u rijekama …

Kali na Indijskom znači CRNA (crne puti), a Sarina statua je bila je tu prije Krista, pa i “službenog dolaska Cigana iz Indije u Europu” … Sve same misterije !!

originalna priča:

http://home.cogeco.ca/~kopachi/articles/romanigoddess.html
sa stranice: http://www.kopachi.com/

Izgleda da riječ “cigani” ustvari uvijek označava nekakve “pogane”. Poganstvo bi opet trebalo biti “višebožačka” religija ili “religijska-praksa izvan kodeksa” … pa izgleda da su sve stare kulture diskriminatorno nazivane ciganskim i poganskim. Jedino tako možete objasniti činjenicu da svi takozvani Cigani diljem svijeta, bez obzira na vjeroispovjest – slave proljetnice ili Đurđevdan … ili imaju neku drugu takozvanu “praksu” u svojim običajima i tradiciji … Drastičan primjer su Gorani, Goranci ili Gorjani. Bili su pravoslavci, ali im tamo nije bilo dobro jer su im branili da slave proljetnice. Onda su prešli na islam, pa su i tamo nastavili slaviti proljetnice. Danas ih ne prihvaća ni islam ni pravoslavlje pa ih zovu “posebnom vjerom” – a sve to samo radi proljetnice …

Priča o jednoj maloj grupi Cigana iz Indije, koji su preko Perzije došli prvo u Europu, pa se onda rasuli po čitavom svijetu … to jednostavno ne stoji. Zar je moguće da se jedna mala grupica tako raseli i rasprostrani po cijelom svijetu? Slične riječi u Rumunjskom i Indijskom jeziku ništa ne dokazuju. Priče o Ciganima jednostavno više ne stoje.

Pretraga: 160 – Sanelina priča o Ciganima

Izvor: sanela.info