Plenumovi i Razred: Filmom o mogućnostima uključivog i građanskog obrazovanja

Plenumovi i Razred: Filmom o mogućnostima uključivog i građanskog obrazovanja

Građanstvo ima svoju povijest i ona je isprepletena s razvojem obrazovanja“.
Adriana Zaharijević (Duhaček, Lončarević, Popović 2014)

Optimistične su izjave ministra Mornara o informatizaciji hrvatskih škola, no hoće li informatizacija hrvatskog obrazovnog sustava pridonijeti promjeni društvene klime u kojoj se vrijednosti promovirane u formalnom obrazovnom procesu samo usvajaju i ne propituju kritički, te može li obrazovni proces umjesto isključivanja konačno početi uključivati društveno diskriminirane osobe i uvesti rodno i građansko obrazovanje kao ključni element u razumijevanju različitosti i odgoja ‘dobrih građana/ki’?

Od submisivnih građana/ki do građana/ki kao kritičkih „čuvara/ica“ političke zajednice dalek je, dug put. I zato nužno, osim neformalnog obrazovanja kakvo pružaju Centar za ženske studije i Centar za mirovne studije, građansko i rodno obrazovanje treba uvesti i u formalno obrazovanje kao „uputstvo za rukovanje s konceptom građanstva“, odnosno s korištenjem slobode koju kao građani/ke imamo.

Kada govorimo o ženama/građankama i rodnom obrazovanju važno je naglasiti da govorimo o političkim subjektima, izuzetim od patrijarhalnog obrasca koji je ženama povijesno nametao ulogu majke i odgojiteljice, bez prava glasa, prava na obrazovanje, prava na rad, prava na izbor, prava na vlasništvo i prava na slobodu mišljenja i govora, ugrožavajući tako njihova ljudska prava.

Biljana Kašić poziva se na feminističku teoretičarku Wendy Brown (Duhaček, Lončarević, Popović 2014) kada problematizira kritičko znanje i kritički subjekt: „Svjesna da određene kulturalne i obrazovne prakse mogu implicitno ili posve razvidno reproducirati ili sudjelovati u reproduciranju određenih formi podređenosti i potlačenosti, dakle, utjecati na ljudske odnose neslobode ili hegemonijske odnose odnose u društvu, a time i u obrazovanju, Vendi Braun se izravno usredotočuje na neoliberalizam kao jednu od takvih praksi. Određujući ga kroz optiku svakodnevnog nihilizma, bolje rečeno, pustošenja koje proizvodi, ona smatra da neoliberalizam umjesto značenja, proizvodi smjer, naputak, uputu, naredbu, na neki način nas „disciplinira“, kako bi nas uhvatio u hegemonijsku mrežu njegovih „praznih mjesta“ te se time izravno uključuje u proizvodnju praznih mjesta spoznavanja.“

OBRAZOVNI SUSTAV KAO KLJUČNA POLUGA DRUŠTVENOG NAPRETKA I NAJBOLJE SREDSTVO ZA POSTIZANJE RODNE RAVNOPRAVNOSTI MORA MOĆI OSIGURATI UČENJE GRAĐANSTVA, KROZ INSTITUCIJE OBRAZOVNOG SUSTAVA ALI I U SPREZI S TIJELIMA JAVNE VLASTI, KAO GARANCIJU ZA NJIHOVO PROVOĐENJE U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU. MOŽEMO MI INFORMATIZIRATI OBRAZOVNI SUSTAV, ALI NE ŽELIMO VALJDA ODGAJATI ROBOTE?

Putem obrazovanja za demokratsko građanstvo, građansko obrazovanje ili odgoj, obrazovni sustav zapravo osigurava političko obrazovanje za sve pod jednakim uvjetima, kao građana/ki iste političke zajednice, neovisno o etničkoj i/ili religijskoj pripadnosti, nacionalnosti, seksualnoj orijentaciji, i zahtjevima tržišta, i to kao političko obrazovanje u smislu obrazovanja za javni prostor u kojem ne postoji univerzalna istina. Prema Ivanu Milenkoviću (Duhaček, Lončarević, Popović 2014) :

“Obrazovanje za građanina čini nas osetljivim na svaku prevlast jedne istine u odnosu na druge, ili barem prevlast one istine koja, po svom pojmu, zabranjuje druge istine.“

O obrazovanju razgovaramo s autoricama filmova Razred i Plenumovi uključenih u ovogodišnji program Liburnia Film Festivala u Ičićima.

Vesna Ćudić, u Razred-u, koji je nagrađen na Danima hrvatskog filma 2015. te već dobiva upite obrazovnih i političkih institucija za korištenje filma kao edukacijskog materijala, prati život četiri protagonistice, Romkinje, koje upoznajemo na izboru za Miss Roma koji se održava svake godine u Baranjskoj Dardi, u romskom naselju Barake.

Vesna-Cudic_lff_film_full_lightbox

One su petnaestogodišnjakinje i ovo je ključni trenutak za njih. Trenutak u kojem moraju odlučiti hoće li se udati i imati djecu (jer im izbor ljepote znači ulazak u period zrelosti) ili će nastaviti školovanje i promijeniti obrazac života (u odnosu na svoje majke, bake)?

Društvena isključenost s kojom se susreću ove mlade Romkinje koje su dvostruko diskriminirane, kao žene i kao pripadnice nacionalne manjine, prisutna je na nekoliko razina: izolirano područje na kojem žive, nepostojanje sustava kontrole obrazovanja u smislu podrške jer mnoge od njih samoinicijativno napuštaju obrazovni sustav, nerazumijevanje jezika i administracije, nasilje u obitelji, ekonomska ovisnost.

Uz  dvostruku diskriminaciju, redateljica kao zanimljivu ističe podvojenost njihove svakodnevice, odnosno istvoremenu tipičnost i atipičnost njihovovg života. „S jedne strane, one su tipične tinejdžerke koje su stalno na Facebook-u, gledaju Youtube i prate modne trendove, a s druge strane njihov život je daleko od tipičnog zato što su svakodnevno podvrgnute etničkoj diskriminaciji, ekonomskoj oskudici, a često i nasilju. Ja im se divim jer uspijevaju opstati u vrlo surovim okolnostima. Pogotovo se divim njihovim majkama, nezaposlenim ženama, koje se bore i ipak uspijevaju svaki dan nahraniti svoju obitelj i osigurati djeci topao dom.“

Kakve šanse imaju ove mlade djevojke koje se udaju, ekonomski ovisne maloljetnice? Koliko je obrazovni sustav tu odgovoran, ali i društveni, politički i socijalni sustav koji ne radi dovoljno na uključivanju manjina u sve društvene sfere? Što bi konkretno trebalo napraviti, iz sada vrlo osobnog iskustva?, pitamo redateljicu.

JOVANA KAŽE U FILMU: ‘U NAŠEM NASELJU NEMA NI JEDNA ŽENA KOJA RADI’. „JA MISLIM DA JE OVO FUNDAMENTALNI PROBLEM. KONKRETAN PROBLEM KOJI NIJE NERJEŠIV I KOJEG TREBA RIJEŠITI“, ISTIČE ĆUDIĆ I NASTAVLJA:

„Obrazovanje Romkinja je bez daljnjega ključ napretka u Romskim zajednicama. To znamo i o tome se dosta priča već duže vrijeme. Ali to je samo faza 1. Mislim da je vrijeme da se pozabavimo fazom 2, a to je zapošljavanje i financijska neovisnost. Mladim djevojkama trebaju uzori. Ako one nemaju priliku vidjeti u svojoj zajednici da od škole imaju financijske, konkretne i kratkoročne, a ne samo dugoročne koristi, onda ja potpuno razumijem djevojke koje kažu da im je mrsko ići u školu. Ali ako se djevojkama koje završe školu osigura posao,  to će onda ohrabriti mnoge druge djevojke da i one slijede njihov primjer. Tu se radi još uvijek o vrlo malo broju maturantica. Jovana i Vedrana su na primjer bile jedine Romkinje u njihovoj generaciji (i u cijeloj Baranji) koje su maturirale. To je tragično da se nije nešto moglo poduzeti bar za njih dvije.“

Visoko obrazovanje Vesna Ćudić u ovom slučaju smatra trećom fazom, jer je za ove djevojke financijska neovisnost trenutno najvažnija, pa čak i ako završe fakultet nailaze na problem iz faze 2, a to je zapošljavanje. Što se samog obrazovnog sustava tiče, problematičnim ističe manjak profesionalnog usmjeravanja.

„Djevojkama se ne poklanja dovoljno pažnje. Kod kuće je to nemoguće zato sto je većina djevojaka obrazovanija od njihovih  roditelja, a u školi ih se stavlja u kategoriju učenica na koje ne treba ‘trošiti vrijeme, jer će se svejedno uskoro udati’. Jovana je dobar primjer učenice koja je mogla puno više napredovati uz veću podršku profesora. Ona je inteligentna djevojka i da su njene okolnosti bile drugačije sad bi vjerojatno  bila na fakultetu.“

vedrana2

Najvrijednijim rezultatom filma Ćudić u tom smislu smatra odluku Jovane da se vrati u školu i maturira, čemu je svojim interesom za priču ovih djevojkaka pridonijela filmska ekipa. Značajnom smatra i činjenicu da su se i njihove majke otvorile pred kamerom i progovorile o privatnim i tabu temama, što će možda ponukati i druge žene i djevojke koje se nađu u sličnim situacijama da o problemima otvoreno pričaju i potraže pomoć.

Liburnia Film Festival prikazuje i film koji se bavi pitanjem politike obrazovanja, Plenumovi. Film tri autorice i aktivistkinje Ane Jurčić, Marte Batinić i Sanje Kapidžić govori o blokadi Filozofskog fakulteta u Rijeci 2009. godine, no u odnosu na Blokadu Igora Bezinovića, sudionici/e blokade polemiziraju o tome što se moglo/trebalo drugačije, s vremenskim odmakom od 5 godina.

Odluka Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u proljeće 2010. da se usvoji model financiranja prema kojem studenti/ce prvu godinu studija upisuju bez participacije i prema kojoj studiranje ostaje besplatno za one koji zadovolje kriterije izvrsnosti (p)ostavlja pitanje o kojim kriterijima uopće govorimo, zanima li nas samo forma, nauštrb sadržaja.

Marta-Batinic_lff_film_full_lightbox„Možda ja vidim stvari kod nas vrlo negativno, ali općenito smatram da je šturo obrazovanje koje je fokusirano na ocjene i gotovo birokratsko zadovoljavanje forme uništilo onaj bitni odgojni dio u odgojno- obrazovnom sustavu. Ne razumijem smisao nakrcavanja građe i činjenica koje se moraju savladati, dok su područja kao što su zdravstveni odgoj, financijsko obrazovanje ili građanski odgoj prepušteni satu razredne zajednice i odgoju u krugu obitelji.

Velik problem je i apatija, nezadovoljstvo, preopterećenje birokracijom i nemoć koju sami profesori osjećaju. Sve to skupa stvara jednu vrlo nemotivirajuću atmosferu. Učenje bi trebalo biti fokusirano na to kako treba učiti i istraživati određenu temu, na koji način kvalitetno birati i propitkivati sadržaj do kojeg se danas putem raznih medija vrlo lako dolazi.“, tumači Marta.

VAŽNOSTI GRAĐANSKOG ODGOJA DOTIČE SE I SANJA KOJA SMATRA DA PROVEDBA TAKVE EDUKACIJE ZAKAZUJE JER ZAHTIJEVA VELIKI ANGAŽMAN I PROMJENU RAZMIŠLJANJA. UPRAVO SU SE NA VELIKI ANGAŽMAN ODLUČILI/E STUDENTI/CE DILJEM HRVATSKE 2009. GODINE, KOJI/E SU SE USUDILI/E MISLITI O SVOJOJ ULOZI U DRUŠTVU I TIJEKOM BLOKADE DEFINIRALI/E STAV O TOME KAKVU ULOGU NE ŽELE IMATI. USLJED SVEOPĆE APATIJE ONI/E SU ODLUČILI REAGIRATI, ZBOG ČEGA NAM KADA GOVORIMO O GRAĐANSKOJ PARTICIPACIJI ONI MOGU BITI ODLIČAN PRIMJER, ZAKLJUČUJE SANJA.

Zato nam treba građansko obrazovanje, obrazovanje koje će „odgajati“ građane/ke sklone propitivanju i kritici dominantnih društvenih vrijednosti. Jer, kaže Marta, „da bi bilo bolje, mora doći do promjene. Ako ne propitkuješ stvari oko sebe, stojiš na mjestu. Ne napreduješ. Učenje o ljudskim pravima, različitim kulturama i vjerama, građanskoj odgovornosti svakog pojedinca i bontonu uči djecu od najranije dobi ne samo da lakše prihvate druge ljude, već i same sebe. Takve samosvjesne individue svakako želiš za susjede“.

„Zato je uvođenje građanskog odgoja u osnovne i srednje škole nužnost. Poučavanje procesa donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti, samoinicijative“, nadovezuje se Ana. No, „osim rijetkih škola koje su u fazi eksperimentalnog uvođenja građanskog odgoja u kurikulume, trenutno su jedino nevladine organizacije (Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije) te koje omogućuju neformalno obrazovanje. Angažman civilnog društva itekako potreban, jer se izmjena formalnih okvira obrazovanja presporo mijenja, unatoč naporima nekih pojedinaca.“

maxresdefaultMnogi su ovo osvjestili upravo tijekom blokade, uvidjevši iz prve ruke kako sustav funkcionira, kako se perpetuira i kako ga je teško zaobići. Kod mnogih se vjerojatno i povećala tjeskoba jer su shvatili da ih rad u području takvog visokoškolskog obrazovanja, kojeg su mrzili/e i koji se vrlo teško mijenja, čeka nakon što diplomiraju, tumači Ana i dodaje:

„Pokret je rasvijetlio neke odnose koji nisu bili vidljivi u svakodnevici faksa. Akademska zajednica je kao keramička pločica – tvrda i krhka, pa se mnogi koji njoj pripadaju vrlo oprezno ponašaju. Osim toga, činjenica da je bolonja kao sustav pojačala tvorničko štancanje poluobrazovanih studenata kojih će što prije šutnut’ van ili zadržat naplaćujući onima koji/e nisu brižljivo skupljali bodove iz prisustva, eseja i ostalih bulšita itekako utječe na zabrinutost oko smisla studiranja.“

BLOKADA JE PAK STUDENTIMA/CAMA OMOGUĆILA DA IZ PASIVNOG SAKUPLJANJA BODOVA ZAĐU U SFERU GRAĐANSKE PARTICIPACIJE, DA ISPROBAJU I UVJEŽBAJU UMIJEĆE KOMUNICIRANJA, SASLUŠAJU TUĐE I ARGUMENTIRAJU VLASTITE STAVOVE, DA ISKUŠAJU SVOJE OBRAZOVANJE I UPOGONE ZNANJA STEČENA NA STUDIJI TE UPALE TO KRITIČKO MIŠLJENJE, ISTIČE ANA NAJVEĆE VRIJEDNOSTI STUDENTSKE BLOKADE.

Sanja tijekom blokade više nije bila studentica, već je u sklopu Filmaktivove radionice dokumentarnog filma blokadu odabrala kao temu autorskog rada. Navodi kako je bila zadivljena entuzijazmom studenata/ica te učila direktnu demokraciju zajedno sa studentima/cama, a upravo su njezine tadašnje snimke korištene u Plenumovima.

Marta pak napominje da je i u ovom prosvjedu, kao i u svakom došlo do faze kada su mnogi počeli odustajati od borbe, a razloge toga pokušala si je razjasniti radom na filmu. „Jedna ogromna studentska snaga u borbi za osnovna ljudska prava u kratko vrijeme pretvorila se u prepucavanje među studentima. Izmanipulirana većina ljudi naprosto s vremenom odustane i to me deprimira. Pucanje solidarnosti ne može ovisiti samo o datom trenutku i o određenoj situaciji. Ako nisi od najranije dobi usvojio vrijednosti humanizma, solidarnosti, empatije i potrebe da aktivno djeluješ, teško ćeš to počet raditi kad panično kreneš skupljat prve ECTS bodove na faksu“, što nas opet vraća na važnost građanskog obrazovanja.

No, opći je dojam i za Martu pozitivan, te kaže da joj „studentske inicijative iz doba blokada, njihova spremnost da aktivno djeluju i preuzimaju odgovornost za svoja djela daju nadu da studenti ipak mogu biti pokretačka snaga društva“.

ZANIMALO NAS JE I KAKO DJEVOJKE GLEDAJU NA MOGUĆNOST BRŽEG UVOĐENJA RODNOG OBRAZOVANJA KOJE ĆE KRITIČKI PROPITATI DRUŠTVENE PARADIGME U SUSTAVU VISOKOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA, A ANA NIJE PRETJERANO OPTIMISTIČNA.

Ističe da na sveučilištima postoje kolegiji vezani uz rodne studije, ali njih uglavnom izvode vanjske suradnice, čiji su poslovi prvi na otpisnoj listi. Kao alternativu tomu navodi mogućnost uvrštavanja tih tema u postojeće kolegije, što je pak problematično jer bi tražilo i velik angažman profesora/ica, od kojih mnogi/e imaju iste kurikulume, materijale i ispite od prvog radnog dana. No, kako problem ne nastaje tek u visokom obrazovanju ističe da se temom rodnosti treba baviti već u vrtićima. „Prostim okom je jasno kako se tamo ta diferencijacija manifestira, a i potiče. Čast iznimkama“, slažu se djevojke.

ŠTO JE PAK SA MOGUĆNOSTIMA ZAPOŠLJAVANJA ILI SAMOZAPOŠLJAVANJA I KOLIKO NAS TRENUTNI OBRAZOVNI SUSTAV OSTAVLJA SPREMNIMA ZA TRŽIŠTE RADA? DJEVOJKE SE SLAŽU DA JE OSOBNI ANGAŽMAN U TOM SMISLU NAJVAŽNIJI, JER „OBRAZOVNI SUSTAV PROIZVODI POLUOBRAZOVANE I NEKOMPETENTNE BUDUĆE RADNIKE, A FAKULTETI UGLAVNOM PROIZVODE RADNU SNAGU ZA SVOJ POGON“.

Sanja-Kapidzic_lff_film_full_lightbox„Postoje svijetli primjeri informiranja i usmjeravanja studenata ka samozapošljavanju unutar formalnog obrazovanja, ali očito to nije dovoljno za veći broj takvih pothvata nakon steče diplome“, navodi Sanja.

„Kod nas se poslovna inicijativa još uvijek smatra pretežito bahatom i neprimjerenom u kontekstu ‘ne talasaj’ vrijednosti prema kojoj živimo i djelujemo. Kao i mnoge druge teme, mislim da je poslovni svijet još uvijek jedan veliki tabu u našem društvu, a posebno ako su u pitanju ‘samodopadne ambiciozne žene’. I taj će proces transformacije vrijednosti po pitanju žene i posla trajati dugo.“

„Frustrirajuće je pak znati“, ističe Ana, „da u našoj državi vrstan glazbenik ili glazbenica ne može živjeti od glazbe koju stvara, kao ni pisac ili spisateljica, pa ni filmski radnici i radnice“, zbog čega jedino olakšanje donosi raditi u polju koje voliš, smatra Marta, a nagrada za uloženi trud svakako će doći.

ZA KRAJ, IZ FILMA PLENUMOVI IZDVAJAMO IZJAVU HAJRUDINA HROMADŽIĆA KAKO JE POTREBNA TEMELJITA PROMJENA DRUŠTVENE, EKONOMSKE I POLITIČKE PARADIGME U ZAHTJEVU DA SE ZAŠTITI REZULTAT SOCIJALNIH BORBI U 19. I 20. STOLJEĆU ZA BESPLATNIM OBRAZOVANJEM KAO I PORUKU BOJANE ĆULUM O NUŽNOSTI RAZVIJANJA KULTURE SLUŠANJA I RAZGOVORA ARGUMENTIMA, OTVORENOSTI SPRAM DRUGIH, KRITIČKOG MIŠLJENJA TE POLITIČKE ZRELOSTI I ODGOVORNOSTI.

Djevojke trenutno, kao članice udruge Filmaktiv, u suradnji s drugim NGO-ima razvijaju projekt koji će kombinirati građanski odgoj i videoaktivizam.

Literatura:

Ur. Duhaček D; Lončarević K; Popović D. (2014) Obrazovanje, rod, građanski status. Centar za studije roda i politike, Fakultet političkih nauka. Beograd

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvor:

http://www.voxfeminae.net