• Početna »
  • Hrvatska »
  • MLADA OBITELJ ‘Odbile su nas četiri banke, a čim smo romsko prezime Oršuš promijenili u Kovačić, dobili smo kredit za kuću’
MLADA OBITELJ ‘Odbile su nas četiri banke, a čim smo romsko prezime Oršuš promijenili u Kovačić, dobili smo kredit za kuću’

MLADA OBITELJ ‘Odbile su nas četiri banke, a čim smo romsko prezime Oršuš promijenili u Kovačić, dobili smo kredit za kuću’

Autor: Kristina Turčin

Anđelka Kovačić: Nitko nas nije gledao kao osobe s našim karakteristikama i manama. Bilo im je dovoljno da vide Oršuš i da nas smatraju nepouzdanim klijentima.

Žao nam je, kredit vam ipak nije odobren – s nelagodom je priopćila Anđelki Oršuš ljubazna službenica poslovnice jedne od banaka na čakovečkom području.

Mjesec dana prije odbijenice Anđelka i suprug Dubravko predali su papire za stambeni kredit. Iako su im primanja odgovarala uvjetima, iz banke su ih zvali već triput i tvrdili da im nedostaje ovaj ili onaj papir. Sve su uredno dostavili, ali su na kraju ipak odbijeni.

Konačni poticaj

  • Takav smo razgovor vodili četiri puta u četiri različite banke. Od samog predavanja papira, službenici bi vrtjeli glavom, slijegali ramenima, sućutno se smješkali. Davali su nam indirektno do znanja da sumnjaju u ishod, iako objektivnog razloga nije bilo – priča Anđelka. Od samog joj je početka bilo jasno da između njih i kredita stoji jedan jedini problem: prezime. Oršuš je najčešće prezime Roma iz Međimurja, gotovo sinonim za međimurske Rome.
  • A predrasude prema Romima su ogromne, ne uvijek bez razloga. Ovdašnje stanovništvo s pojedinim stanovnicima romskih naselja često ima problema, nezaposlenost je velika, alkoholizam čest i u bankama ne vjeruju da će kredit biti vraćen. Nitko nas nije gledao kao osobe s našim karakteristikama i manama. Bilo im je dovoljno da vide Oršuš i da nas smatraju nepouzdanim klijentima – priča.

Pri predavanju papira za kredit, dodaje sa smiješkom, postojala je i kolona u koju je trebalo upisati članove kućanstva. Anđelka i Dubravko u to su vrijeme živjeli s njegovim roditeljima i braćom u romskom naselju Pribislavec.

  • Naivno smo mislili da je bolje da navedemo sve članove kućanstva kako bi u banci vidjeli da nam je tijesno i da nam je doista potreban kredit kako bismo započeli samostalan život. Možete misliti službenike dok su čitali tu kolonu: Oršuš, Oršuš, Oršuš… – prepričava Anđelka, i sama se čudeći vlastitoj naivnosti. Nakon traljavo obrazložene odbijenice iz tri banke, shvatili su da nešto moraju poduzeti jer do kredita nikad neće doći.
  • Jednostavno smo odlučili promijeniti prezime. I prije smo o tome razmišljali, shvatili smo da nas prezime obilježava više nego išta drugo. Ljudi nas smjeste u ladicu i ma što mi radili to se ne mijenja. Odbijenice za kredit u tri banke bile su konačni poticaj – objašnjava. Po časopisima su tražili pogodno prezime. Željeli su da bude obično.
  • Kovačić nam se nekako činilo zgodno, sviđalo nam se – priča Anđelka. U vrijeme kad su predali zahtjev za promjenu prezimena, u obradi je bio njihov četvrti zahtjev za kredit u četvrtoj banci – naravno, pod prezimenom Oršuš. Prolazili su slično iskustvo kao i u prve tri banke – sumnjiv je prosjek plaće, nedostaje još papira i potvrda.

Sreća u Mačkovcu

  • U tom razdoblju stiglo nam je odobrenje za promjenu prezimena. Odlučili smo uzeti nove obrasce i predati peti zahtjev za kredit, ovaj put na prezime Kovačić. Baš svi ostali papiri bili su isti, osim što nije bilo te nesretne kolone s članovima obitelji. U nju smo upisali samo nas, Kovačiće. Kredit nam je odobren za tjedan dana. Zahtjev s istim papirima, ali s prezimenom Oršuš, nikad nije odobren – priča Anđelka Kovačić (26), o čijoj je obitelji produkcijska kuća Fade In, posvećena društveno angažiranim temama, snimila i mini dokumentarac.

Anđelka danas s obitelji – dvije godine starijim suprugom Dubravkom, šestipolgodišnjim sinom Aleksandrom i šestomjesečnom kćerkicom Lanom – živi u Mačkovcu, selu pokraj Čakovca, u vlastitoj kući kupljenoj na kredit.

  • Romska naselja su nam blizu, ali naš je život sad miljama udaljen od onog kakav se vodi u njima. Znali smo da onakav život ne želimo, da za sebe i svoju djecu želimo puno više – priča Anđelka. Odrasla je u romskom naselju Trnovec, u obitelji sa šestero djece. Otac, sklon alkoholu, radio je na zidariji, majka je brinula o djeci, a veći dio obiteljskih prihoda činili su dječji doplatci. Nisu imali vodovod, struju su dijelili sa susjedima. Njezina sestra udala se sa 14 godina, u 15. je rodila prvo dijete, prije 20. imala ih je troje. Anđelka je znala da to ne želi.

Zarada na doplatcima

  • Željela sam se školovati, imati svoj dom, udati se kad budem spremna, brinuti se o djeci i uzdržavati ih zarađenim novcem. Mnogi su mi se smijali, smiju mi se i danas. Smiješno im je da redovno plaćam račune, da i suprug i ja radimo za male plaće, kad se na socijalnoj pomoći i dječjim doplatcima može skupiti više. Treba samo rađati djecu. Ali meni to nije padalo na pamet – priča Anđelka. Pred kraj srednje škole upoznala je Dubravka. Iako je uporno ponavljala da nema vremena za dečke i da joj je škola na prvome mjestu, Dubravko nije odustajao.
  • Sve dok me nije osvojio. Ljubav je ljubav – priča Anđelka koja nije požalila odluku. Ima sretan brak s muškarcem koji dijeli životne stavove.
  • I Dubravko je završio srednju školu i, srećom, brzo je našao posao. Radi u obližnjem Agrofructusu na pakiranju povrća – priča Anđelka. Ona je posao tražila nekoliko godina.
  • Javljala sam se na svaki natječaj, ali opet to moje prezime… Sjećam se kako sam se na jedan natječaj javila telefonski i prešutjela prezime. Čovjeku je hitno trebala prodavačica i nakon razgovora mi je rekao da odmah dođem potpisati ugovor. Bila sam kod njega za dva sata. Iznenadio se kad me je vidio. Počeo se izmotavati, bilo mu je neugodno. Govorio mi je da su se stvari promijenile, da mu je stiglo još molbi i da još razmišlja. Razbjesnila sam se i rekla mu da me prestane muljati, da mi kaže u čemu je problem. I iskreno mi je rekao da se boji zaposliti Romkinju, da ovdašnje stanovništvo ima puno problema s Romima i da će mu pasti promet ako ja budem tu radila – priča Anđelka. Nakon toga odlučila je potražiti pomoć. Zaputila se u Centar za socijalnu skrb.
  • Bila sam jadna. Došla sam i molila ih da mi pronađu posao. Već sam rodila Aleksandra i s jednom plaćom nismo mogli živjeti. To je čula ravnateljica centra. Jako se iznenadila. ‘Stvarno trebaš posao, a ne socijalnu pomoć’, pitala me. Kad sam joj odgovorila potvrdno, obećala je da će mi naći posao. I za mjesec dana me nazvala: zaposlila sam se u socijalnoj zadruzi Humana Nova, gdje i danas radim – priča Anđelka.

Pomoć zajednice

Njihova je obitelj, kaže, u Mačkovcu jako dobro primljena. Kad su našli kuću koja je cijenom odgovarala njihovim mogućnostima, uhvatio ih je strah – što ako ljudi iz sela budu neprijateljski raspoloženi?

  • Viđala sam po novinama kako mještani pišu peticije jer ne žele živjeti pokraj Cigana. Ali vjerovala sam da će, ako mi budemo pristojni i pošteni, sve biti u redu. I doista jest – priča Anđelka. U odličnim je odnosima sa susjedima, nikad nije doživjela ružnu riječ.
  • Aleksandar je odmah upisan u vrtić jer mi je bilo važno da dobro nauči hrvatski. U vrtiću je upoznao dječaka koji se također preziva Kovačić. Njegova mama me pitala odakle smo i jesmo li u rodu. Ispričala sam joj sve iskreno. Danas smo jako dobri prijatelji – priča Anđelka. Osjećaju se prihvaćenima, svi im izlaze u susret – tete iz vrtića, primjerice, voze Aleksandra doma jer im je njihova kuća usput, a Anđelki je, osobito po ovoj hladnoći, nezgodno s dvije male bebe odlaziti po njega.

Strašno joj je važno da joj se djeca integriraju i školuju. Održava redovite kontakte sa svojom i suprugovom obitelji, odlaze u romska naselja, osobito otkad joj je majka bolesna. Aleksandar zna svoje podrijetlo i jezik, ali tamošnji mu je način života već sada stran.

  • Ne namjeravam skrivati da smo Romi i želim da djeca znaju odakle potječemo, ali i da vide zašto smo otišli. Voljela bih da završe fakultet, i sama sam o tome maštala. Željela sam biti socijalna radnica. Učinit ću sve što budem mogla da im to i omogućim – odlučna je Anđelka.

Bila udomljena i sada udomila malog Roma

Anđelka je inzistirala da završi osnovnu školu, što nije bilo lako jer s dolaskom u prvi razred nije znala ni riječ hrvatskoga. Ali, dala je sve od sebe. Kad je završila osmoljetku, otišla je sama u Centar za socijalnu skrb i rekla im: “Želim u srednju školu, pomozite mi!”

– Predložili su mi da tijekom srednje škole budem u udomiteljskoj obitelji, kako ne bih morala putovati i kako bih imala bolje uvjete. Upisala sam trgovačku školu i preselila se udomiteljima. Nije mi bilo svejedno, bilo me je strah, ali ta me obitelj prekrasno primila i doista me postavila na pravi put. Živeći kod njih, shvatila sam da se u romsko naselje više ne vraćam – kaže Anđelka koja ne može dovoljno nahvaliti svoje udomitelje. Zbog njih je, kaže, kad je stala na svoje noge, i sama prošla edukaciju za udomiteljicu te, uz svoje dvoje djece, sada skrbi i o jednom petomjesečnom dječačiću iz romskog naselja.

– Željela sam se na neki način odužiti i na isti način pomoći nekom romskom djetetu. Taj je dječak iz obitelji s puno problema, roditelji su mu jako mladi i treba mu pomoć. Danas je jednakopravni član naše obitelji, kao brat blizanac naše Lane – priča Anđelka dok naizmjence nosi i tetoši Lanu i dječačića. Ipak, zbog zaštite njegova identiteta, nije dopustila da ga se fotografira niti da mu se otkriva ime.

Izvor:

http://www.jutarnji.hr