• Početna »
  • Hrvatska »
  • NATAŠINA ISPOVIJEST ‘Kad sam sastavljala molbu za posao na Rebru, nisam napisala da sam Romkinja’
NATAŠINA ISPOVIJEST ‘Kad sam sastavljala molbu za posao na Rebru, nisam napisala da sam Romkinja’

NATAŠINA ISPOVIJEST ‘Kad sam sastavljala molbu za posao na Rebru, nisam napisala da sam Romkinja’

Autor: Dora Koretić

“Ne, ovo nisu vaši dokumenti ni ocjene”, grubo je povikala glavna medicinska sestra u KBC-u Sestara milosrdnica kad je Romkinja Nataša došla na razgovor za posao. “Kao da mi je netko opalio šamar. Tako sam se osjećala”, govori Nataša.

Globus_article_top_832970S0

Deset minuta prije osam sati, u novoj haljinici i crnim cipelama, sedmogodišnja Adrijana Osmanaj dolazi do žute jednokatnice zakrivene gustim borovim granama.

Na ramenima drži đačku torbu u koju joj je večer prije majka spakirala školsku opremu. Nekoliko bilježnica, jednu pernicu s drvenim bojicama i olovkom, prvašičku početnicu i nove šlape.

 “Ti, na druga vrata!”, zagrmio je mrki domar koji se nasadio na glavni ulaz u školu pa nervozno zamahnuo rukom i signalizirao joj da pođe “iza zgrade”.

Isto se nastavilo sljedećih osam godina.

Svako bi jutro Adrijana Osmanaj prolazila pored glavnog ulaza u osnovnu školu Nedelišće u Međimurju i promatrala metež koji bi se nešto prije osam sati stvorio na ulazu u školsku zgradu.

Tu, na glavnim vratima, vedra i nasmijana prema razredima bi se naguravala čista, hrvatska djeca, a međimurski Romi bi se morali zaputiti prema stražnjem krilu zgrade gdje bi, kroz sporedni ulaz, nastavili ravno do svojih razreda.

U jednom takvom romskom odjeljenju – odvojena od hrvatskih učenika i njihovih garderoba – nastavu je svakog dana slušala i malena Adrijana.

“Sve je tada za romsku djecu bilo odvojeno. Imali smo zasebne garderobe, zasebne zahode, a na ručak smo također išli odvojeno od Hrvata, uglavnom nakon što bi oni već svoje pojeli”, prisjeća se svojeg neobičnog djetinjstva.

Danas je to već odrasla 24-godišnjakinja, supruga i majka dvije djevojčice koje svakog dana odvodi do dječjeg vrtića u zagrebačkim Dugavama, gdje sa suprugom živi posljednje tri godine.

Na prvu gotovo ništa ne odaje da je Romkinja, dok ne progovori, a u govoru joj se začuje neka neobična mješavina međimursko-bajaškog narječja.

Prevalila je dalek put od prije 16 godina kad je za šalicu čaja i komad kruha s maslacem strpljivo čekala u redu, da doručak dovrše hrvatska djeca.

Danas je školovana medicinska sestra, zaposlena na intenzivnoj njezi gerontološkog odjela bolnice Vrapče gdje svakodnevno skrbi o teško bolesnim i nemoćnim pacijentima.

“Kad sam se prijavljivala za posao, nikome nisam otkrila da sam Romkinja. Ne znam, uvijek postoji taj neki strah, osjećaj da je to možda bolje ne spominjati. Jer bez obzira na profesionalnost, u mnogim ljudima postoji zazor. A mi Romi to osjećamo jer smo s tim zazorom i pogledima odrasli”, iskreno mi govori dok ispijamo kavu na terasi jednog novozagrebačkog kafića u Dugavama.

Moguće da je bila u pravu, jer posao je iz prve dobila, a onda mjesec dana nakon što se već upoznala s većinom kolega i medicinskog osoblja, shvatila da će brzo morati progovoriti o tome odakle zapravo dolazi.

“Kakav je to naglasak, jesi ti iz Dalmacije?”, ispitivale bi je kolegice, a Adrijana je ubrzo priznala kako je podrijetlom iz međimurskog Trnovca.

“Ja sam Romkinja”, tiho bi odgovorila pa progutala knedlu u strahu kako će ostali reagirati.

Prošlo je dobro, neki su se možda u međuvremenu malo i povukli, no Adrijana ni sama danas nije baš sto posto sigurna je li to doista do njenih kolega ili do stanovite “greške” koju Romi nose u svojim karakterima.

“Većina nas u sebi ima neki osjećaj odbačenosti pa mnoge nevine geste drugih krivo protumačimo. Recimo, netko nas slučajno pogleda, a mi odmah mislimo da je to zato što smo Romi”, kroz smijeh progovara o iskustvima.

Teško joj je zamjeriti, kao i mnogima koji gaje predrasude, s obzirom na lošu statistiku o integriranosti te nacionalne manjine u društvo. Prema službenim podacima, samo 3,54 posto Romkinja i 5,44 posto romskih muškaraca na području Hrvatske provest će prosječan broj godina u obrazovnom sustavu, a nakon toga uslijedit će prave muke oko zapošljavanja, posebno na onim radnim mjestima koja su atraktivna i hrvatskim posloprimcima.

Na žalost, tu će im moći parirati izrazito malen broj pripadnika romske nacionalne manjine jer se većina njih teško odlučuje na školovanje.

Adrijana Osmanaj bila je među rijetkim sretnim Romkinjama čiji su roditelji – nedostatku obrazovanja unatoč – uvijek inzistirali da im djeca steknu titule. Kao najstarija među njima, u osnovnu školu krenula je među prvima u familiji.

Otac i majka bili su bez zanimanja, ona domaćica, a on je u blizini Čakovca skupljao bakar i staro željezo. Nije bilo ni govora da se djeca ne obrazuju.

“Teško sam sve to podnosila jer je za bijelu djecu bilo ponižavajuće da se druže s Romima. Ali roditelji su mi uvijek bili podrška i nisu dopuštali da odustanem”, prisjeća se kako je to izgledalo u nižim razredima.

Adrijana je zasebno, romsko odjeljenje pohađala sve do petog razreda kad ju je, među gomilom živahnih glavica, prepoznala jedna nadobudna učiteljica.

“Ti puno obećaješ, hajdemo te prebaciti među neromsku djecu”, radosno joj je priopćila i obavila razgovore s ravnateljicom.

S ravnopravnim statusom, međutim, krenuli su i prvi ispadi. Adrijana mi priznaje da u osnovnoj školi nije stekla nijednu prijateljicu. Uvijek je sjedila na kraju razreda, sama u klupi, a na nastavi iz tjelesnog odgoja uopće nije vježbala jer je kolegice iz razreda nisu željele dodirivati.

Čak su i profesori otvoreno iskazivali prezir prema romskoj djeci.

“Ti ne moraš pisati ispit, što će ti, ionako ćeš se udati”, posprdno joj se obratila profesorica povijesti, izazvavši salve smijeha među potpuno bijelom djecom.

Svaki dan, dakle, bio je novi, nepremostiv izazov.

Pa ipak, Osmanaji su vjerovali da im se to isplati.

Ne završi li školu, bojali su se, i Adrijana bi mogla biti osuđena na život u Trnovcu koji se za mnoge Rome znatno ne razlikuje od ropstva.

“Uvjeti su loši, dobar dio obitelji živi isključivo od socijalnih naknada, a meni je oduvijek bilo odbojno da mi netko daje, a da to nisam zaradila. Ne, nisam htjela biti sudionik toga”, otvoreno mi priznaje, iako smatra da je imala vrlo sretno djetinjstvo.

U obitelji ničeg nije nedostajalo.

Odrasla je pored troje braće i jedne sestre, u maločlanoj familiji za romske pojmove.

Zato joj ne fali tetka ili stričeva. Ima ih 15, a broj bratića i sestrična procjenjuje na 80, iako je to vjerojatno konzervativna računica. Pitam je zašto većina Roma inzistrira na mnogorodnim familijama, a Adrijana mi govori kako je, osim zbog tradicije, takva praksa i zbog romske neodgovornosti.

Muškarci često konzumiraju alkohol, a o zaštiti se ne govori ili ih bude sram koristiti takva sredstva.

Malo ih je školovanih, a to obično bude sudbina velikog djela romske djece koja od vlastitih roditelja često nemaju nikakvu podršku za školovanje.

“Značajan dio mojih romskih prijateljica rano je odustao od škole pa im je sudbina bila da se udaju s 14 godina. Ja sam ipak odlučila da me nitko neće odgovoriti od mojih namjera pa sam jedno vrijeme planirala postati policajka”, smije se Adrijana dok joj vjetar mrsi njegovanu, tamosmeđu kosu.

Ipak, za upis na Policijsku akademiju nedostajala joj je četverogodišnja škola pa je iz Trnovca preselila u internat i školu u Maruševcu gdje se odlučila školovati za medicinsku sestru.

Zvanje joj se dopalo, od policijske karijere na kraju je odustala, a sad mašta da jednog dana upiše za inženjerku radiologije, a moguće i medicinu, ako se na to odvaži.

Srednjoškolski dani, priča mi, bili su znatno sretniji od osnovne škole. U Maruševcu je stekla prve neromske prijateljice, školu završila s odličnim ocjenama, a nakon udaje s 19 godina, preselila se u Zagreb gdje je vjerovala da će lakše naći posao.

Suprug Đulijano i sam je Rom iz Međimurja, a danas radi kao zaštitar u jednoj privatnoj kompaniji.

“Željela sam otići u sredinu u kojoj će biti moguć napredak i gdje će moja djeca moći živjeti normalnim životm. Da im nitko ne viče da su cigani, da se obrazuju i postanu što god požele”, smireno mi objašnjava.

U Zagrebu je, između ostaloga, imala pomoć godinu dana starije sestrične Nataše Avdagić.

Dok razgovaramo, Nataša stalno pogledava prema mobitelu kako bi provjerila nije li možda nazvao suprug koji čuva njihovo prvo dijete, četveromjesečnu djevojčicu.

“Kako su u tvom kraju prihvatili da si prvo dijete imala tek s 25 godina?”, znatiželjno je ispitujem, a Nataši se usne odmah razvuku u široki osmijeh.

“Da, bilo im je malo čudno, da sam u braku tri godine bez djeteta. Ali ja sam sebi nekako u glavi posložila da ću prvo pronaći posao, a tek se onda posvetiti obitelji”, govori mi ova prvostupnica sestrinstva.

Danas je zaposlena na neonatološkom odjelu KBC-a Rebro gdje, kad je predala papire, nije na sva zvona razglasila da je Romkinja.

“Razmišljala sam trebam li to posebno spominjati iako u mojim papirima ionako pod nacionalnosti piše da sam Romkinja, ali na kraju sam zaključila da je to mudro ostaviti za kasnije”, otvoreno mi priznaje.

Na to ju je ponukao jedan neugodan razgovor s glavnom sestrom zagrebačkog KBC-a Sestara Milosrdnica. Tamo je došla na razgovor za posao, a kad je sestra u papirima pročitala riječ “Romkinja”, nastala je neugodna tišina.

“Ne, ovo nisu vaši dokumenti ni ocjene”, grubo je povikala tuknuvši joj nazad papire.

Nataša je u šoku pogleda.

“Pa moji su, čiji bi bili…”, u nevjerici prozbori, ali glavna sestra samo nastavi po svojem. Uglavnom, da su to za jednu Romkinju predobre ocjene i da će je, ako je uopće zaposli, najmanje šest mjeseci “držati na promatranju na očnom odjelu”.

“Sjećam se kao danas kako se iz Vinogradske ulice spuštam prema tramvaju na Ilici i kako se osjećam kao da mi je netko opalio šamar”, prisjeća se Nataša.

Na sreću, brzo je uslijedio poziv iz KBC-a Rebro: primaju je na Odjel za pedijatriju, i ako je slobodna, može odmah doći potpisati ugovor.

Većina kolega tamo će dugo vremena misliti da je zapravo iz Slavonije.

Nema baš tipičnu romsku fizionomiju, hrvatski govori izrazito tečno, a suprug joj je Hrvat, svjetle kose, tena i očiju.

Naposljetku je priznala, posebno nakon što su joj na posao počeli stizati pozivi za sudjelovanju u Vijeću romske nacionalne manjine, u kojem je već ranije djelovala.

“Ma nije moguće da si Romkinja. Ali…pa ti si obrazovana…”, u čudu bi vikale medicinske sestre, a Nataša se samo smijala, već navikla na predrasude.

Najčešća među njima je ta da Romi ne mogu biti obrazovani.

“Istina, nema nas puno, ali malo ljudi razmišlja o tome da je teško završiti školu ako nemaš podršku okoline. Ako su ti roditelji neobrazovani, otac alkoholičar, ako žele da im pomažeš u kući – nema tog hrvatskog djeteta koje bi u takvim okolnostima steklo obrazovanje”, otvoreno progovara.

Na sreću, u familiji Avdagić obrazovanje je bilo ispred udaje.

Barem u slučaju djece, jer se Natašina majka na brak odlučila sa 16, a otac sa 18 godina.

“Majka nije završila ni osnovnu školu jer se moja baka rano razboljela pa je netko morao preuzeti brigu o obitelji. Na neki način, ona nije imala izbora pa je kasnije u životu bila strašno ponosna što su mene od ranog djetinjstva zanimale knjige”, prisjeća se Nataša svojeg života u međimurskom naselju Sitnice.

Za razliku od Trnovca, romska djeca ovdje su nastavu pohađala zajedno s Hrvatima, ali gdjekad bi ih ipak podsjećali da je s njima “nešto drukčije”.

“Sa mnom je u razred išla još jedna romska djevojčica, a iako smo uvijek bile čiste, obično i ljepše odjevene od ostale djece, jedna nam je djevojčica stalno vikala da smo prljave i smrdljive. Danas mi je jasno da je to od nekoga čula, ali tada to nisam baš mogla prečuti”, priznaje mi moja sugovornica.

Bilo je i drugih situacija: da ih isključuju iz igre, zaziru od njihova društva.

Predrasude će razbiti tek negdje oko šestog razreda kad će većini djece u školi postati jasno da su sasvim “normalne” djevojke.

Uredne, iz dobrih familija, vole učiti i imaju dobre ocjene.

Nataša je zato danas posebno osjetljiva na onu romsku djecu koja u životu nisu dobila istu priliku.

Kao odrasla, s nekoliko je prijateljica-volonterki odabrala pomoći malim Romima koji su nastavu slušali u osnovnoj školi u međimurskom naselju Sveti Đurđ.

Tamo je školu pohađalo nekoliko romske djece koja su dolazila iz siromašnih obitelji.

Na nastavu bi stizali zapušteni, a Nataša i volonterke s ravnateljicom škole dogovorile su sljedeće: da će svakog dana, pola sata prije nastave, po jedna volonterka dočekivati romske učenike, odvesti ih pod tuš, pomoći im da se okupaju, a potom im predati po jedan par čistih čarapa, donji veš, majicu i hlače.

Tako su ih učile osnovnoj higijeni o kojoj nisu mogli puno saznati u vlastitom domu, ali nešto slično tome gotovo je nemoguće na voloneterskoj bazi organizirati baš u svim školama u koje dolaze zapuštena djeca.

Bili Romi ili netko drugi.

Potom je Nataša s istim hrvatskim prijateljicama – barem do porodiljnog dopusta – redovito jednom mjesečno odlazila u naselje u kojem je odrasla, gdje su radile na socijalizaciji stanovnika.

“Tri godine redovito odlazimo u Sitnice gdje držimo radionice za lokalnu djecu, učimo ih svirati razne instrumente, vodile smo ih na more… Želimo im ponuditi neke aktivnosti u mjestu koje je monotono i u kojem baš nema nekih sadržaja”, pojašnjava mi moja sugovornica.

Danas je majka i supruga, a u braku je s Hrvatom Zdravkom Avdagićem čija ju je familija, priča mi, predivno prihvatila.

Nije imala tipičnu romsku svadbu: uzvanika je bilo mnogo, suprug je na vjenčanje kao iznenađenje za njenu familiju pozvao i jedan romski orkestar, ali nije bilo kiča koji je tipičan za romske manifestacije.

Ispitujem je o jeziku, govori li kod kuće hrvatski ili romski i kako uopće planira odgajati djecu?

Nataša mi pojašnjava kako s roditeljima i familijom normalno govori na materinjem jeziku, ali djecu ne namjerava odgajati dvojezično.

“Čitala sam da je za djecu bolje ako odmalena uče samo jedan jezik. U suprotnom obično kasnije propričaju. Zato planiram dijete prvenstveno učiti hrvatski, ali uz svijest otkud joj potječe majčina strana familije. Ako moje dijete pokaže interes za romski ili usput nešto uhvati, bit ću sretna”, govori mi Nataša koja, isto kao i Adrijana, pripada skupini takozvanih Roma Bajaša.

Bajaši govore specifičnim dijalektom rumunjskog jezika, i gotovo se uopće ne razumiju s Romima Lovarima, koji se danas nazivaju autohtonim hrvatskim Romima.

U Hrvatskoj je Lovara znatno više, a Nataša mi tvrdi da se osim jezikom, od Bajaša pomalo razlikuju i fizionomijom.

Lovari su tamniji i niži, a njihov romski jezik zapravo je neka varijanta indijskog pa s bajaškim nema baš nikakve veze.

Bajaškim narječjem u obiteljskom domu pored Osijeka u Dardi svakodnevno govori i familija Radosavljević.

Otac familije, 55-godišnji Nikola Radosavljević govori mi da u Dardi, u kojoj se rodio i odrastao, Romi u pravilu nisu imali nikakvih problema s integracijom.

Tako ni njegova familija.

Nikola radi kao stručni referent u Državnoj geodetskoj upravi, točnije u 20 kilometara udaljenom katastru u Belom Manastiru, gdje se zaposlio davne 1980. godine, čim je završio Srednju geodetsku školu.

Odrastao je u siromašnoj obitelji u jednom dardanskom romskom naselju, od baranjskih Roma koji su godinama obitavali u blizini Osijeka.

Otac je završio osam razreda škole, ali majka nije imala ni osnovno obrazovanje.

“Ali što je bila vješta s parama i brojevima… Nitko je ne bi mogao prevariti. Ja bih iz škole dolazio sa zadaćom iz matematike, a ona bi me posjela u krilo i sve mi objasnila”, u smijehu mi pepričava dok sjedimo za plastičnim stolom u dvorištu njegove obiteljske kuće.

Cijela obitelj – otac, majka, mali Nikola te brat i sestra – odrasli su u stanu od tridesetak četvornih metara, bez struje, vode i grijanja.

Vodu su u stan donosili s jedne pumpe, kupali se u koritu, ali majka je uvijek pazila da u školu odlaze uredni i čisti.

Zakrpa može, ali fleka, Bože sačuvaj.

“Bilo je teško, nisu baš bili neki uvjeti, ali sve troje smo završili školovanje. Brat za mašinskog tehničara, sestra za frizerku”, prepričava mi svoje djetinjstvo.

Sedamdesetih godina, nastavlja Nikola, u Baranji nije bilo gotovo nikakvih problema s prilagodbom Roma, no prvi pokušaji segregacije u tom su kraju uslijedili nakon Domovinskog rata kad je osoblje u dardanskoj školi pokušalo uvesti praksu razdvajanja romske i hrvatske djece.

“Nismo to dopustili. Otišli smo u školu i rekli da ćemo ispisati djecu ako ih razdvoje. Na kraju smo se obratili institucijama u Zagrebu i dobili odgovor da se to ne smije činiti”, prepričava mi Nikolina, 45-godišnja supruga Biserka.

Kad se udala za supruga, otkriva mi, imala je tek 13 godina i završila osnovnu školu.

Nikola je tada imao 23 i već je radio kao stručni referent u katastru.

“Ali izgledala je starije”, u obrani mi govori, naviknut da je ta romska praksa ranog ulaska u brak Hrvatima neobična.

I njegova najstarija kći udala se rano za hrvatske pojmove, sa 16 godina, ali dvije mlađe o tome još ne razmišljaju.

Nažalost, Nikola mi priznaje da im financijski nije bio u stanju omogućiti obrazovanje kakvo su željele.

Obje su upisale prvi razred srednje ugostiteljske škole, ali onda ih je iz škole morao ispisati jer si familija nije mogla priuštiti da svaki dan putuju u Osijek.

“Žao mi je zbog toga jer znam da je bez struke teško pronaći posao. Nadam se da takva situacija neće biti dugotrajna i da ću ih moći vratiti u školu”, objašnjava mi s tugom u glasu.

Od njegove plaće koja iznosi nešto malo više od četiri tisuće kuna, danas preživljava sedmeročlana obitelj.

Polovica toga odlazi im na kredit za kuću koji su podigli 2000. godine.

Žive u šezdesetak kvadrata, a djeca i supruga Biserka nikad nisu bili na moru.

Ispitujem je kako to da nikad nije stekla neko zanimanje.

Ah, kako.

Nije bilo mogućnosti, a onda je došla i rana udaja.

“Ne znam, bilo je to tada normalno. Ali žao mi je, bolje bi bilo da sam se obrazovala i nešto radila”, iskrena je.

Kćeri danas zato odgajaju drukčije.

Najstarija je posao pronašla u Kanadi, a dvije mlađe, one kojima su morali prekinuti školovanje, sad su isto u potrazi za nekim poslom.

Biserka i Nikola priznaju mi kako im posebno teško padaju prizori Roma koji prose na gradskim ulicama.

“Često uz sebe imaju djecu koju iskorištavaju za zaradu, a to nije u redu. Nema više isprike za to da romska djeca ne završe minimalno osnovnu školu. Današnjim roditeljima lakše je nego prije. Dobivaju besplatne knjige, socijalne pomoći, dječje doplatke – sve što moji roditelji nisu imali, a mi smo svejedno stekli naobrazbu”, strogo će Nikola.

Danas je jedini Rom u belomanastirskom katastru, i ujedno jedini Rom zaposlen u Državnoj geodetskoj upravi.

Osim toga, Nikola Radosavljević jedan je od ukupno šestero Roma zaposlenih u cijeloj državnoj upravi. Od toga ih dvoje radi u policiji.

Statistika je to od 0,01 posto Roma na kompletnu državnu upravu.

Izvor:

http://www.jutarnji.hr