• Početna »
  • Hrvatska »
  • Mladi Riječani: Ne idu u kazalište i na rock koncerte, a trećina bi Rome deportirala iz države
Mladi Riječani: Ne idu u kazalište i na rock koncerte, a trećina bi Rome deportirala iz države

Mladi Riječani: Ne idu u kazalište i na rock koncerte, a trećina bi Rome deportirala iz države

Foto: Mladi Riječani: Ne idu u kazalište i na rock koncerte,
a trećina bi Rome deportirala iz države

Autor: Nela Valerjev Ogurlić

RIJEKA – Premda generalno slobodarski nastrojeni, riječki srednjoškolci ujedno su apsolutni prvaci nesnošljivosti prema romskoj populaciji. Od kulturnih i zabavnih sadržaja najviše preferiraju kino, domaću zabavnu glazbu i sportska događanja, a žude za više turbo folk koncerata

U domovima riječkih srednjoškolaca knjige zauzimaju vrlo malo prostora, od kulturnih i zabavnih sadržaja srednjoškolci najviše preferiraju kino, domaću zabavnu glazbu i sportska događanja, kao i njihovi roditelji, dok veoma rijetko posjećuju kazalište, muzeje i galerije.

U usporedbi s vršnjacima iz drugih jadranskih gradova najmanje su željni kazališta, ali im nedostaje turbo folk glazbe i žude za više takvih koncerata, dok ih čak 69 posto nikada nije bilo na rock koncertu. Politika ih uglavnom ne zanima.

Religiozniji su od Puležana, a malčice i od Šibenčana, s kojima dijele liberalnije stavove i veći stupanj tolerancije u usporedbi s vršnjacima iz Zadra, Splita i Dubrovnika. No, premda generalno slobodarski nastrojeni, riječki srednjoškolci ujedno su apsolutni prvaci nesnošljivosti prema romskoj populaciji!

Do takvih saznanja došli su doktori znanosti Krešimir Krolo, Sven Marcelić i Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, koji su u Rijeci nedavno prezentirali rezultate anketnog istraživanja o kulturnim potrebama i vrijednostima mladih u gradovima na jadranskoj obali. Anketiranje je provedeno na uzorku od 2.650 učenika i učenica trećih i četvrtih razreda srednjih škola u Puli, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku.

Urbana kultura

Rijeku prati imidž otvorenog, liberalnog grada, tolerantnog prema različitim manjinama, grada urbane kulture i rocka, jake nezavisne scene, lijeve političke orijentacije. U kojoj mjeri rezultati vašeg istraživanja podupiru, a u kojoj ruše ovaj stereotip?

– Naše istraživanje više potvrđuje, nego što ruši taj stereotip. Naravno da je kultura složen pojam i da su kulturne potrebe srednjoškolaca specifične, ali činjenica je da su riječki srednjoškolci među najtolerantnijima i najotvorenijima u uzorku. Ako pak govorimo o gradu rocka, onda treba istaknuti da se i sam status rocka promijenio – danas je on u toj generaciji otprilike ono što je nekad bio jazz, žanr koji je prešao praktički u elitnu sferu i sluša ga vrlo uzak krug. No, ako rock promatramo kao metaforu za urbanu kulturu, što je, čini se, vrlo često kad se govori u Rijeci, onda ona nije izgubila one elemente koji su urbani, poput tolerancije i prihvaćanja različitosti.

Koji su kulturni i zabavni sadržaji mladim Riječanima najvažniji, a koji najmanje interesantni i koliko su slični roditeljima?

– Učenici trećih i četvrtih razreda riječkih srednjih škola najčešće odlaze u kino. Najviše posjećuju koncerte domaće zabavne glazbe, a zatim i domaće pop-rock glazbe (npr. Vatra), te domaće i regionalne alternativne glazbe (npr. Dubioza kolektiv, TBF, S.A.R.S.). Od ostalih sadržaja izdvajaju se još samo knjižnica i sportska događanja. S druge strane, vrlo mali postotak srednjoškolaca posjećuje koncerte klasične i jazz glazbe, što je očekivano, ali rijetko posjećuju i ostala glazbena događanja. Kada se ti rezultati usporede s obrascima kulturne potrošnje njihovih roditelja, mogu se primijetiti brojne sličnosti. Naime, i roditelji najčešće čitaju publicistiku, odlaze u kino te pokazuju interes za domaću zabavnu glazbu i sportska događanja. I udio roditelja u Rijeci koji ne posjećuju kazalište (44,6 %) podjednak je onom u uzorku srednjoškolaca.

Koliko generalno posjećuju muzeje i kazališta?

– Prema ovom istraživanju, učenici završnih razreda srednjih škola uglavnom rijetko posjećuju muzeje i kazališne predstave u svojim gradovima: 43,6 posto nijednom u godinu dana nije posjetilo neki muzej ili galeriju, a 46,5 posto nije bilo u kazalištu. Razlike među gradovima su evidentne. Tako je oko 70 posto srednjoškolaca u Puli posjetilo kazalište, dok je Zadar na zadnjem mjestu (36 posto). Postotak mladih Riječana koji su barem jednom u godinu dana posjetili kazalište blizu je prosjeka cijelog uzorka. Rezultati su slični i kada je riječ o posjećivanju muzeja. Premda ovi rezultati ukazuju na postojanje razlika, za sigurnije interpretacije trebalo bi detaljnije analizirati kulturnu ponudu u gradovima.

Cajke nisu bunt

S jedne strane, ustanovili ste da je slušanje turbofolka značajno povezano s izraženom religioznošću, netolerancijom prema homoseksualnosti te općenito konzervativnim i tradicionalnim vrijednostima, a s druge strane da upravo Pula i Rijeka kao liberalne sredine najviše vape za tom vrstom glazbe. Kako to tumačite?

– S obzirom na to da je turbofolk postao mainstream, moguće je da najviše nedostaje onim sredinama u kojima je najmanje izražen. Nije isključeno da Rijeka zaostaje za drugim gradovima upravo u ponudi tog žanra, koji je s jedne strane komercijalan, a s druge i široko popularan i ima svoju publiku. Tako bi jedna pretpostavka mogla biti i to da tamo gdje ga nedostaje, za njime postoji potražnja. Naime, taj je žanr danas jednostavno dio srednjoškolskog repertoara i nemati ga u ponudi znači biti u manjku nečega što učenici žele imati.

Koga vidite kao korisnike svog istraživanja, čemu bi ono moglo poslužiti i jesu li rezultati po vašem sudu zabrinjavajući?

– Istraživanje je koncipirano tako da ima višestruki potencijal i važnost. S jedne strane odgovara i otvara nova pitanja po pitanju različitih socioloških teorija kada se govori o kulturi i transmisiji ukusa i kulturnog kapitala, dok s druge strane podatke nastoji kontekstualizirati u lokalne i globalne procese kroz koje gradovi prolaze. U tom smislu administrativno-upravni sektor može preko ovih podataka anticipirati potencijale i izazove te na temelju toga graditi i razvijati strategije (kulturnog) razvoja, dok civilni sektor zajedno s djelatnicima u kulturi može podatke iskoristiti kako bi proširio vidljivost i aktivnosti na zanemarene i deprivirane društvene skupine po pitanju kulture i umjetnosti.

Dapače, na osnovu ovih podataka može se raditi studija slučaja na primjeru Rijeke, a iz čega bi se sigurno još preciznije pronašli okviri za svrsihovitije djelovanje, pogotovo ukoliko uzmemo u obzir razvoj infrastrukture i aktivnosti vezane za Europsku prijestolnicu kulture 2020.

Je li potražnja za cajkama neki znak otpora prema roditeljskim afinitetima?

– Možda je nezahvalno govoriti o »rockerima« kao posebnoj identitetskoj skupini kod roditelja jer istraživanje nije bilo fokusirano u tom smjeru, već smo tražili procjenu koliko često posjećuju rock koncerte i slušaonice. Bez obzira, u svim gradovima rezultati su više manje identični, odnosno, većina roditelja ne posjećuje rock događanja, uključujući i roditelje iz Rijeke (25,4 posto koji posjećuju naspram 74,6 posto koji ne posjećuju). Na osnovu tog podatka teško je onda ići s pretpostavkom da su cajke stvar otpornog identiteta mladih, već je prije riječ o prijenosu ukusa i kulturnog kapitala, a što tvrde i složenije analize naših podataka.

Koliko je vjernika među riječkim srednjoškolcima, a koliko u drugim sredinama?

– U Rijeci, prema našem istraživanju, ima oko 58 posto vjernika, s time da razlikujemo uvjerene i umjerene vjernike. Prvi su u svojim stavovima usmjereni puno više u desno i pokazuju manju toleranciju prema svim oblicima manjina, dok su drugi sličniji prosjeku.

Rijeka je najsličnija Šibeniku, koji ima 57 posto vjernika, a u ostalim dalmatinskim gradovima se i do tri četvrtine učenika deklariraju kao vjernici. Samo Pula ima imanje od 50 posto vjernika.

Učenici koji se ne deklariraju kao religiozni politički su više usmjereni lijevo i tolerantaniji su. Evidentne su i razlike u glazbenom ukusu. Zanimljivo je da je visok udio uvjerenih vjernika preferira turbofolk, pa ih tako čak 55 posto kaže da im se sviđaju narodnjaci, dok jedva svaki treći nereligiozni kaže to isto.

Izrazita netolerancija

Zanimljivo je da inače tolerantni Riječani iskazuju najveću netrpeljivost prema Romima. Na koje načine i koliko je taj problem izraženiji u usporedbi s drugim gradovima?

– Netrpeljivost prema Romima mjerena je sociološkim instrumentom koji se zove skala socijalne distance i tu se, između ostalog, pokazalo da više od trećine riječkih srednjoškolaca, njih čak 37 posto, smatra da Rome treba izbaciti iz države. To je više nego u bilo kojem drugom gradu u uzorku, čak i u onima koji se generalno pokazuju kao puno manje tolerantni. Stoga se može zaključiti da u Rijeci postoji posebna i izrazita netolerancija baš prema toj skupini, i to je svakako zabrinjavajuće.

Kakvo je raspoloženje prema homoseksualcima?

– Rijeka je, očekivano, tolerantna prema homoseksualcima i gotovo polovica ispitanih, 47 posto, smatra da je homoseksualnost prihvatljiva, uz još 21 posto onih koji se ne mogu odlučiti. Samo je Pula tolerantnija od Rijeke, a u Dalmaciji je ta brojka bliže 30 posto, osim u Šibeniku. Dakle, Rijeka se potvrdila kao grad koji je prilično tolerantan prema homoseksualcima u kontekstu Hrvatske.

Kad je riječ o socijalnoj isključivosti, kako bi generalno izgledala »top lista« najnepoželjnijih skupina?

– Učenici reagiraju na aktualne događaje i u našem istraživanju, koje je provedeno krajem 2015., pokazuje se kako su najuvjerljivije nepoželjna skupina, kako u Rijeci tako i u ostalim gradovima, izbjeglice iz arapskih zemalja. Albanci i Romi prolaze lošije od Srba i Slovenaca, a prema Bosancima je distanca najmanja.

U prosjeku – sarma

Kakve su razlike između mladića i djevojaka te učenika strukovnih škola i gimnazija? Ima li presudniji utjecaj kućni odgoj ili obrazovni sustav i okolina?

– Istraživanje je potvrdilo neke očekivane razlike između učenika i učenica, kao i među učenicima različitih tipova srednjih škola. Vidljivo je da su učenice više zainteresirane za posjećivanje knjižnice, kazališta te muzeja i galerija, dok su učenici više orijentirani na sportske sadržaje. Ipak treba naglasiti da je takvih razlika u suštini malo.

S druge strane, značajne su razlike između učenika različitih profila srednjih škola, i to ne samo u konzumaciji kulturnih sadržaja u užem smislu, nego i u glazbenom ukusu. Sigurno je veći broj čimbenika utjecao na razlike u formiranju kulturnog ukusa. Naše analize podataka ukazuju na povezanost glazbenog ukusa roditelja i srednjoškolaca, ali i na neke razlike među gradovima.

Kako bi prema rezultatima izgledao profil prosječnog srednjoškolca?

– Nažalost, na ovo pitanje još ne možemo odgovoriti dok ne provedemo sve analize, ali ono što je važno reći je da ne postoji jedan prosječan tip. Namjera našeg istraživanja je upravo da pokušamo naći više tipova kulturne potrošnje i kulturnog ukusa, jer prosjek je varljiva mjera koja najčešće skriva velike razlike u skladu s onom da neki jednu kupus, drugi meso, a u prosjeku je sarma.

Izvor: novilist.hr