Ljudi koji ne postoje

Ljudi koji ne postoje

Autor: Ivana Perić

Foto: Ivana Perić

Muhamed Rama ima dvadeset i jednu godinu, a čitavog života nije išao liječniku, nije išao u školu, i iako živi u Zagrebu – zbog straha od policije (jer nema nikakve dokumente) nije nikad bio u središtu grada. Takav je život apatrida, ljudi bez državljanstva, koji u životu ne mogu ostvariti osnovna prava. U svijetu ih je više od deset milijuna, a u Hrvatskoj najmanje 1500.

“Posljednjih šesnaest godina živim u Hrvatskoj, više od polovice svoga života. Rođen sam u Makedoniji 1986. godine, a kad se raspala Jugoslavija s roditeljima i braćom sam pobjegao u Njemačku. Vratio sam se u Hrvatsku, ali roditelji ovdje nisu imali stalni boravak, nego samo privremeni. Braća koja su rođena u Hrvatskoj uspjela su dobiti stalni boravak, ali ja nisam, jer sam rođen u Makedoniji. Strahovao sam od policije i nisam mogao nastaviti školovanje u srednjoj školi, iako sam to htio. Ali bez papira ne možeš. Neprestano su mi odobravali samo privremeni boravak i tražili da odem po potrebnu dokumentaciju u Makedoniju, ali u Makedoniju ne mogu bez putne isprave. Dao sam punomoć ocu i on je išao i u Makedoniju, i na Kosovo i u Srbiju, ali ništa se nije riješilo. Imam sada svoju djecu koja imaju probleme, i kada se razbole – zbog zdravstvenog, i s obrazovanjem – zbog  problema kod upisa u školu. Ja ne mogu dobiti posao kad nemam papire i tako se uvijek vrtimo  u tom začaranom krugu… Lako za mene, ja bih se još nekako i snašao, ali kako ću s djecom? Kako njima objasniti zašto nemaju prava, kako da im pružim bolju budućnost? Ne smiješ se kretati, ne smiješ raditi, ne smiješ ništa.”

Svoje iskustvo priča nam Nusret Morava, koji šesnaest godina živi u Hrvatskoj i Hrvatsku smatra svojim istinskim domom – ali o stalnom boravku i državljanstvu još uvijek može samo sanjati. Morava nije jedina osoba s ovim problemom. Na okruglom stolu UNHCR-a o apatridima, koji se održao ovaj tjedan, rečeno je kako se procjenjuje da su najmanje deset milijuna ljudi na svijetu apatridi, a UN ima namjeru rješiti problem apatrida u narednih deset godina. Više od polovice apatrida su djeca.

Apatridi su osobe bez državljanstva. Iako većina ljudi ima barem jedno državljanstvo, neki ga zbog životnih okolnosti nisu uopće stekli ili su ga tijekom života izgubili. Apatridija nastaje kao posljedica velikih promjena u međunarodnim odnosima, ratova, izbjegličkih kriza, promjena državnih granica, unutardržavnih političkih sukoba, etničke diskriminacije, zakonske i administrativne neujednačenosti prakse među državama, a rjeđe i zbog birokratskih greški te oduzimanjem i odricanjem od državljanstva.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko petsto apatrida i još tisuću osoba neutvrđenog državljanstva. Većinom su to pripadnici/e romske nacionalne manjine. Međutim, s obzirom da ne postoje točne brojke i mehanizmi za utvrđivanje istih, radi se o najnižoj procjeni, dok bi stvaran broj apatrida mogao biti znatno veći.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko petsto apatrida i još tisuću osoba neutvrđenog državljanstva. Većinom su to pripadnici/e romske nacionalne manjine.

Nevladina udruga Informativno-pravni centar (IPC) iz Slavonskog Broda uz financijsku potporu UNHCR-a od 2011. godine provodi projekt Besplatna pravna pomoć Romskoj populaciji u reguliranju statusnih prava u Republici Hrvatskoj. Nataša Kovačević iz IPC-a ističe kako moramo biti svjesni da se radi o ljudima koji u potpunosti žive izvan sustava, na rubu egzistencije. IPC im nudi pomoć u integriranju u lokalne zajednice, sustavno educiranje i informiranje o pravima koje imaju, te pomoć u pribavljanju dokumenata iz regije (putem WeBLAN mreže – Mreža pružatelja pravne pomoći na Zapadnom Balkanu) i pomoć kod naknadnog upisa u knjige državljana u Hrvatskoj i u regiji. Takav posao uspijevaju obavljati zahvaljujući dva mobilna tema koja pokrivaju četiri županije.

Kovačević je na okruglom solu naglasila kako je u posljednje četiri godine IPC uspio riješiti 225 upravnih postupaka, pribaviti 652 dokumenta i identificirati 53 osobe koje su apatridi ili u riziku da postanu apatridi. Zahvaljujući uspješnoj intervenciji, brojka od 53 osobe se početkom ove godine smanjila na 35.

Veliki problem u radu Informativno-pravnog centra (IPC) predstavlja nemogućnost utvrđivanja točnog broja apatrida, jer u Hrvatskoj ne postoje mehanizmi za utvrđivanje apatridnosti.

Veliki problem u radu predstavlja im nemogućnost utvrđivanja točnog broja apatrida, jer u Hrvatskoj ne postoje mehanizmi za utvrđivanje apatridnosti. Plan i preporuka UNHCR-a također je na razini Hrvatske uvesti implementaciju takvih mehanizama, riješiti postojeće slučajeve apatrida i omogućiti zaštitu i brzo rješavanje slučajeva apatrida u budućnosti.

Postoje brojni pozitivni propisi kojih bi se Hrvatska trebala pridržavati – od Konvencija UN-a do Zagrebačke deklaracije iz 2011. godine. Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine u članku 15. određuje da sve osobe, bilo gdje u svijetu, moraju imati zakonsku vezu s nekom državom: “Svatko ima pravo na državljanstvo. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svoga državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo na promjenu državljanstva.” No to su još uvijek prvenstveno slova na papiru, dok u praksi egzistiraju neke druge realnosti.

Također, što se pozitivnih propisa tiče – alarmantna je činjenica da je do 2010. godine samo 65 država potpisalo Konvenciju o pravnom položaju osoba bez državljanstva, a u pedeset godina Konvenciju o smanjenju slučajeva bez državljanstva potpisalo je samo 38 država. Ipak, dobar je korak za Hrvatsku to što se nalazi među tih 38 država.

U Hrvatskoj rješavanje slučajeva apatrida najčešće ovisi o dobroj volji pojedinaca u ministarstvima, matičnim uredima i policijskim upravama.

Ono što zabrinjava na primjeru Hrvatske jest neujednačena procedura. Iz IPC-a ističu kako u Hrvatskoj rješavanje slučajeva najčešće ovisi o dobroj volji pojedinaca u ministarstvima, matičnim uredima i policijskim upravama. “Neki matični uredi su susretljivi, neki nisu… Jednostavno nema ujednačene procedure. Treba nam olakšana i ujednačena procedura u svim uredima državne uprave u vezi naknadnog upisa u matičnu knjigu rođenih, i to čim prije”, govori Kovačević.

Poseban problem koji su u IPC-u istaknuli jest ishodovanje putne isprave osobama s Kosova, koje po tu ispravu moraju ići u Srbiju jer je u Veleposlanstvu Republike Srbije u Hrvatskoj ne mogu dobiti. Prvi je problem uopće putovanje u Srbiju, odnosno prelazak granice bez putne isprave kako bi se pribavila putna isprava (i drugi dokumenti), a drugi činjenica da proces pribavljanja tih dokumenata u Srbiji može potrajati od šest mjeseci do godinu dana. Rijetko tko si financijski može priuštiti takav “izlet”.

Igor Lekić, savjetnik pučke pravobraniteljice, postavlja pitanje zašto uopće te osobe moraju ići u Srbiju, ako je Hrvatska priznala Kosovo. Lekić također tvrdi kako godinama pričamo o istim stvarima, bez nekih velikih pomaka, ističući kako velikih pomaka ne može biti bez izmjene regulative. “Teško je dobiti stalni boravak u Hrvatskoj jer on podrazumijeva imanje posla, a posao je teško dobiti i hrvatskim državljanima, a kamoli apatridima”, govori Lekić.

Lekić smatra da je ovo najteža materija kojom se bave u Uredu pučke pravobraniteljice jer apatridi nemaju ni najosnovnija ljudska prava. U Izvješću pučke pravobraniteljice Lore Vidović za 2014. godinu navodi se kako su u 18 pritužbi na diskriminaciju koje je pučka pravobraniteljica zaprimila lani pritužitelji pripadnici romske nacionalne manjine. Područja na koja se pritužuju su radni odnosi, javno informiranje i mediji, obrazovanje, socijalna sigurnost, pristup dobrima i uslugama, zdravstvena zaštita, pravosuđe i uprava te stanovanje.

Ti se podaci uglavnom podudaraju s pojavama diskriminacije Roma o kojima izvještavaju udruge koje se bave pružanjem besplatne pravne i drugih oblika pomoći Romima – kao što je IPC. “Posljedica neriješenog statusa državljanstva ima poražavajuće učinke na kvalitetu života Roma, odnosno mogućnost integracije, budući da su praktično stranci u RH, ne mogu legalizirati stambene objekte, riješiti zdravstveno osiguranje i druga važna pitanja”, stoji u Izvješću.

Prema evidencijama Ministarstva unutarnjih poslova, u razdoblju od kolovoza 2007. godine do siječnja 2012. godine u hrvatsko državljanstvo primljene su samo 234 osobe romske nacionalne manjine, a te se brojke nisu značajno povećale u posljednje dvije godine.

Aleksa Đokić iz Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, ističe kako bi Nacionalna strategija za Rome (2013. – 2020.) te akcijski plan (2016. – 2018.), mogli pomoći u promjeni situacije na bolje. Opći cilj strategije je potpuno reguliran status u skladu sa zakonskim okvirom (državljanstvo ili stalni boravak) Roma. Kako bi se taj cilj ostvario potrebni su mobini timovi na razini Hrvatske, koji bi pronašli osobe koje imaju poteškoće u reguliranju statusa državljanstva u Hrvatskoj. Cilj je i podići razinu informiranosti putem multidisciplinarnih info-pultova u svim sredinama u kojima žive Romi, kako bi im se pružila podrška i relevantne informacije.

Veoma bi značajne mogle biti i izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu. Naime, izmjenama Zakona o državljanstvu, sve osobe upisane u knjigu državljana do veljače 1978. godine, ako imaju hrvatske dokumente i žive u Hrvatskoj – smatrale bi se hrvatskim državljanima. Do 1978. godine evidencije su se vodile na način da su svi koji su imali prebivalište u Hrvatskoj bili upisivani u knjigu državljana, bez obzira na republičko državljanstvo koje su imali. Problem se dogodio kod naknadnih brisanja, u kojima su mnogi – iako su živjeli isključivo u Hrvatskoj, ostali bez državljanstva.

Izmjene Zakona trebale su biti u hitnoj proceduri početkom ove godine, ali je negdje “zapelo”, iako se, ističu za okruglim stolom, uskoro očekuje intenzivniji rad na njima.

Problematičan je i Zakon o državnim maticama, iako se on vjerojatno neće mijenjati u skoroj buudćnosti. Prema Zakonu o državnim maticama, za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih, potrebno je dostaviti medicinsku dokumentaciju o porodu, a ta se dokumentacija – ukoliko porod nije obavljen u bolnici, mora čim prije (netom nakon poroda) pribaviti u bolnici. Međutim, apatridi su osobe koje nemaju zdravstvene iskaznice, a zdravstveno osiguranje i troškove liječenja si sami ne mogu platiti, pa zato izbjegavaju odlazak u bolnice.

Prema Zakonu o državnim maticama, za upis djeteta u matičnu knjigu rođenih, potrebno je dostaviti medicinsku dokumentaciju o porodu, a ta se dokumentacija – ukoliko porod nije obavljen u bolnici, mora čim prije (netom nakon poroda) pribaviti u bolnici. Međutim, apatridi su osobe koje nemaju zdravstvene iskaznice.

Ukoliko je od poroda prošlo previše vremena – drugi način je dokazivanje majčinstva u sudskom postupku, što nas vodi do skupe DNK analize. Troškovi analize su više od dvije tisuće kuna, a snosi ih pojedinac, država u njima ne sudjeluje. Takav je novac često prevelika svota za apatride koji uglavnom žive u siromaštvu i na rubu egzistencije.

“Ne mogu svi platiti DNK analizu, potrebno je da se uvaže i drugi dokazi o zajedničkom životu djece i roditelja, kako bi mogli ostvariti taj prvi korak – da, kao osobe rođene u Hrvatskoj – budu upisane u matičnu knjigu rođenih”, ističu iz IPC-a.

Jedan od onih čije rođenje nije bilo evidentirano je i Muhamed Rama. Roditelji to nisu mogli priuštiti, ni oni nisu imali sve papire. Rama danas ima dvadeset i jednu godinu, a čitavog života nije išao liječniku, nije išao u školu, i iako živi u Zagrebu – zbog straha od policije (jer nema nikakve dokumente) nije nikad bio u centru grada. Takav je život apatrida.

“Što ćemo s ljudima dok se sve te strategije pišu i dok dođu u primjenu? Imamo ljude od dvadeset i nešto godina, rođene u Zagrebu, koji ne znaju kako centar Zagreba izgleda, i ženu koja ostavi sedmero djece u Hrvatskoj da bi s dvoje najmlađe djece otišla u Srbiju pribaviti potrebne dokumente – kako bi napokon regulirala svoj status, a onda je tamo zadrže šest mjeseci i ne može se vratiti djeci u Hrvatsku. Što ćemo sa svima njima?”, pita se Neđatin Kamberovski iz Vijeća romske nacionalne manjine.

I zbilja – što ćemo s njima? Ono što bi Hrvatska mogla jest intenzivnije surađivati sa zemljama koje su ovaj problem bolje riješile. Jedna od tih zemalja je Mađarska. O mađarskom je iskustvu govorio Tamas Molnar, savjetnik za međunarodno pravo, manjine i dijasporu u uredu mađarskog premijera. Naglasio je kako za razliku od baltičkih zemalja, Mađarska nema velik problem apatridnosti. Međutim, mnogo je apatrida iz zemalja biše Jugoslavije i Sovjetskog saveza, te Palestinaca/ki, pa su u Mađarskoj rano i predano počeli raditi na rješavanju njihovih problema.

Molnar ističe kako je u Mađarskoj ključna bila visoka razina svjesnosti o problemu i osjećaj odgovornosti u nadležnim ministarstvima. Mađarska procedura određivanja apatridnosti (Statelesness Determination Procedure – SDP) sastavljena je upravo imajući na umu kontekst migracija, te je poslužila dobra zakonska osnova za daljnje rješavanje problema.

U Mađarskoj su i UNHCR i druge organizacije aktivno sudjelovale u kreiranju bitnih zakona i propisa, i ta je suradnja bila bitna za uspjeh. Iako problem apatrida nije u potpunosti riješen, u posljednjih je sedam godina izdano preko 430 putnih isprava, te se čitav proces ubrzao – nema čekanja mjesecima i godinama na pokretanje postupka.

O talijanskom iskustvu govorila je Maja Bova iz Nacionalnog ureda za suzbijanje rasne diskriminacije. Istaknula je kako su većina apatrida u Italiji također Romi i Romkinje. Mnogi su tijekom rata došli iz bivše Jugoslavije, kada su dobili tzv. crvenu putovnicu koja je kasnije istekla i tu je nastao veliki problem.

Italiju još čeka daleki put u rješavanju apatridnosti, ali zanimljiv je njihov pristup integraciji Roma u obrazovnom sustavu. Bova ističe kako u velikom broju slučajeva postoje asistenti u nastavi koji rade s romskom djecom, kako bi pomogli kod jezičnih barijera, ali i informirali drugu djecu o romskoj kulturi. Oni pokušavaju druge učenike upoznati s romskom kulturom i običajima, kako bi razbili predrasude i barijere. “Ne treba tražiti samo od romske djece da upoznaju ‘našu’ kulturu, već bi i mi trebali upoznati njihovu. Takvim koracima se vodi ka pravoj integraciji”, govori Bova.

I dok su propisi, preporuke i slušanje o iskustvima drugih zemalja bitni, i dalje valja imati na umu da ako ne postoji politička volja – problem se neće riješiti. Ona u Hrvatskoj po običaju kasni, a Nusret Morava i Muhamed Rama, i brojni drugi ljudi koji postoje, a ne postoje – i dalje čekaju. Izgleda da je to jedino što im je dozvoljeno.

Izvor:

http://h-alter.org

Ivana Perić
« 1 od 4 »

[bha size=’468×60′ variation=’01’ align=’aligncenter’]