‘Hrvatski Romi pretvorili su svoj identitet u profesiju’

‘Hrvatski Romi pretvorili su svoj identitet u profesiju’

Posvađao se s Goranom Bregovićem. Uskoro će se posvađati s Emirom Kusturicom. Meni, a i njemu, jedini je znani Rom koji se oženio za Hrvaticu. Mirsad, zagrebački Ringo Starr koji šeće cucka po centru, svira bubnjeve i poručuje naciji – dosta smo se integrirali u ova ili ona društva, vrijeme je da i vi nešto naučite o nama. Hrabro…

Što znaju Romi o ljubavi? Očito dosta. Mirsad je živio u Francuskoj, Njemačkoj, sada u Hrvatskoj. Na svaku od destinacija dovela ga je po jedna žena. Ovoga puta je ozbiljno. Čovjek se oženio, nabavio psa, udomio se u blizini Doma sportova i bubnja po sijasetu projekata od kojih mu je najvažniji Gypsy Groove. Jazz varijacija na romsku glazbu koja neloše prolazi kod nas, ali vrhunski po Švedskoj ili Švicarskoj. Uskoro će se naći na stejdžu s Emirom Kusturicom. Pitam ga da što misli o njemu: ‘Taj čovjek je ocrnio Rome za ne znam koliko generacija. Reći ću mu to u facu. Ne podnosim ga.’ Seks, krv, alkohol, nasilje – slika Roma koja se ugravirala u europsku imaginaciju zahvaljujući Kusturičinim remek-djelima. Mirsad mu to nikada neće oprostiti. A Bregović?: ‘ S njim sam se već posvađao. Svirali smo prije njega na par koncerata i kada sam vidio kako tretira svoje glazbenike, bilo mi je muka. Dere se na njih, plaća im minimalac od 50 eura po koncertu, a on uzima 50.000. Došao sam do njega i sasuo mu to u facu.’

Dvadesetosmogodišnji momak iz kosovskog Roševca danas u centru Zagreba djeluje kao egzotična mješavina gusara i hipstera. Odrastanje mu je bilo nešto manje egzotično: ‘Od 2000 učenika bio sam jedini cigo. Konstantno me netko maltretirao. Djed me morao pratiti u školu. Dečki su bili ljubomorni jer sam se sviđao curama. Na kraju nisam ni završio srednju. Izgubio sam motivaciju. Ostala su mi dva razreda. Baš u to vrijeme uključio sam se u Social Dance Theatre, tamo su me prihvatili. Tu je počeo put prema muzici, kazalištu. Nakon rata na Kosovu bilo je jako teško. Kao Cigan nisi imao gdje izaći, nisi bio dobrodošao ni u jednom kafiću. Preko te organizacije naučio sam engleski. I svirati bubnjeve.’

Zaveo je Mirsad srce jedne Francuskinje pa završio u Parizu. Vratio se u Prištinu. Onda opet s Njemicom u Berlin. Bilo je klimavo, zezanje s dozvolama boravka i… pravac doma. Sve do fatalnog susreta sa Zagrepčankom na radionici u Sloveniji. Ljubav koja je imala bezbroj administrativnih prepreka, odlučili su pojednostaviti ženidbom: ‘Imao sam stalno problema s vizama, ali se nikada nisam htio oženiti zbog papira.’

Zagreb na Kosovu zvuči kao predobra destinacija. Mirsad me brifira kako se ekipa dolje divi što imamo ‘engleskog premijera’
, odnosno više ga nemamo, i što nam je predsjednica bila u NATO-u. Kada se prvi put prošetao Teslinom, podsjetilo ga je na pariški St. Denis. Nije htio živjeti u prevelikom gradu, nije htio u premalom, Zagreb ga je oduševio činjenicom da mu je sve blizu i da svuda može pješke. Doduše, ne vidi nigdje Rome. Osim kada je Dan Roma ili ini romski event. Mirsad ubada in medias res: ‘To je taj problem. Rome koje vidiš u Zagrebu pretvorili su svoj identitet u profesiju. Zaposleni su u nekom NGO-u, primaju plaću od 15, 20 tisuća kuna, imaju velike kuće, djeca im se školuju i rade samo za svoj džep. Bude neka svečanost, odsviraš nešto romsko i to je to. Ništa konkretno. Kao čuvaju neku tradiciju, ali ja to ne volim. Bilo nam je dosta 1000 godina tradicije. Želim da mladi Romi uče nove stvari, da se školuju, da razvijaju svoje potencijale, bilo u glazbi, slikarstvu, u bilo čemu. U isto vrijeme ništa se ne uči o Romima u školama. Zato i dan danas čujem uzrečice tipa ‘ne budi Cigan’.’

Autor:Krešimir Dujmović

Izvor: tportal.hr