Genocid nad Romima u Beogradu

Genocid nad Romima u Beogradu

Autor: Milovan Pisari

Čast mi je izvestiti odeljenje, da u Kulturnom otseku nema službenika jevrejskog ili ciganskog porekla.


(IAB, OGB, k. 296, dok. br. 19870)

Treba poći od načelne postavke da su Jevreji i Cigani uopšte nepouzdan elemenat i da samim tim pretstavljaju opasnost za javni poredak i sigurnost. Jevrejski intelekt je taj koji je začeo ovaj rat; on se mora uništiti. Cigani ne mogu biti korisni članovi zajednice naroda s obzirom na njihovu duhovnu i fizičku građu. Utvrđeno je da je jevrejski elemenat uzeo znatnog učešća u voćstvu bandi a da su baš Cigani odgovorni za naročita zverstva i za obavljanje obaveštajne službe. Stoga se načelno u svakom slučaju imaju staviti na raspoloženje trupi kao taoci svi muškarci Jevreji i Cigani.


(Harald Turner, šef Upravnog štaba Vojnog  zapovednika u Srbiji, Zbornik NOR, tom I. knj. 1, dok. 234)

[…] Odvedeni smo iz našeg stana u Jaše Ignjatovića 58a ja, moj brat Ljubomir Matić, star 16 god. i moje sestre: Katica, stara 7 god., Olivera, stara 4 god., svi rođeni u Beogradu vere pravoslavne, narod. srpske, i naša stara majka Mileva Stojanović, dom. Stara 58 god. Naše odvođenje izvršili su tri agenta i dva žandarma, od kojih se jedan zvao Bora, podnarednik, komandir stanice Marinkova Bara, a drugi se zvao Nikola Gvozdešević. Imena agenata ne znam niti se sećam njihovog lika. Iz stana su nas odveli u školu Branislava Nušića gde smo ostali jedan sat, a zatim su nas kamionima oterali u logor na Sajmištu […].

(izjava Nadežde Matić, Romkinje internirane u logoru na Sajmištu. AJ, 110-273-119)

Jesen 1941. godina bila je sudbonosna za Rome koji su živjeli u Beogradu. Oko 1.000 muškaraca je tada bilo streljano u velikim odmazdama koje su njemačke i kvislinške vlasti koristile, između ostalog, kao paravan za početak provedbe konačnog rješenja “židovskog i romskog pitanja”. Istovremeno su Romi streljani iu drugim gradovima Srbije: Šabac, Kruševac, Kragujevac, Niš, Leskovac.

Žene, kćeri, majke i djeca streljanih Roma iz Beograda bili su mjesec dana kasnije internirani u logoru smrti na Sajmištu, poznatom kao “Judenlager Semlin”. Njihovo interniranje je počelo 8. prosinca 1941. godine, na isti dan kad je u poljskom gradiću Helmno počeo funkcionirati prvi logor smrti u Europi, u kojem su prve žrtve bile Romi i Židovi iz geta u Lodzu. Tu su ubijeni u dušegupki, pokretnoj plinskoj komori u obliku kamiona koja će nekoliko mjeseci kasnije obavljati isti posao u Beogradu. Od žena i djece interniranih na Sajmištu, dvije trećine će biti puštene a ostali će biti ubijeni zajedno sa zatočenim Jevrejkama i njihovom djecom. Nemali broj onih koji su se vratili kući, uslijed oštre zime, gladi i posljedica logorskog iskustva, umrli su u roku od nekoliko dana po povratku.

Sve je počelo krajem svibnja 1941. godine. Romi, koji su živjeli u najsiromašnijim krajevima grada, izjednačeni su sa Židovima po principu rasnih zakona koji su bili na snazi ​​u Trećem Reichu. Vrlo dobro organiziran kvislinške aparat, poznatiji kao UGB – Uprava grada Beograda, koji je ostao nepromijenjen u ljudstvu, sposobnosti, zadacima i rezultatima u odnosu na razdoblje prije sloma Kraljevine Jugoslavije, marljivo je provodio sva naređenja. Malobrojni Romi koji su obavljali bilo koju djelatnost u okviru općine grada Beograda, izbačeni su s posla. Žandarmi su pazili da svi Romi iznad 16 godina nose žute trake s natpisom “Ciganin”, da ne ulaze u kafane, kina i sva druga javna mjesta; da ne koriste tramvaj, da ne idu na pijacu prije deset sati, da se više ne miješaju sa arijevskim stanovništvom glavnog grada. Istovremeno, VII odjel Specijalne policije, poznatiji kao “Policija za Židove”, vršio je registraciju svih Roma u Beogradu iu drugim gradovima Srbije, kao i popis njihove imovine. U Beogradu je tada evidentirano 3.044 Roma. Bilo ih je mnogo više, ali je veliki broj njih nastavio se, upravo kao i za vrijeme Kraljevine, deklarira kao Srbin a ne kao Rom, između ostalog jer nije priznato postojanje bilo koje romske nacionalnosti.

Početkom srpnja, iznenada su njemačke vlasti revidirale svoju odluku o progonu Roma i naredile da se iz svih donesenih uredbi moraju izostaviti svi oni koji mogu dokazati stalnu nastanjenost: žrtve rasnih zakona su ostali samo takozvani “čergari”, odnosno oni koji nisu imali stalno prebivalište i koji su se kretali po zemlji. Odluka, koja je stigla iz Berlina, preslikavao je politiku koji su njemačke snage primjenjivale na okupiranim teritorijima Sovjetskog saveza: čergari su smatrani opasnim po sigurnost Reicha jer su, uslijed stalnog kretanja, mogli prenositi važne informacije neprijatelju o njemačkim snagama angažiranim u pohodu na Moskvu.

Ali to nije bila jedina sličnost između politike koju je okupator primjenjivao u tim okupiranim područjima i one u Srbiji. Uskoro, naime, kao odgovor na partizansku borbu, biće uvedene odmazde protiv civilnog stanovništva koje će pogoditi prvenstveno Židove i komuniste, po kojima se moraju strijeljati 100 talaca za svakog ubijenog, a 50 za svakog ranjenog Nijemca. U tom prvom razdoblju u kojem je započeto masovno istrebljenje europske židovske populacije, njemačke vlasti u Srbiji su veoma brzo streljale skoro sve muške Židove iz Beograda, njiho oko 6.000. Polovicom listopada je potreba za taocima uvjerila jednog od najvažnijih ljudi okupatorskog aparata, Haralda Turnera, da se moraju streljati i svi muški Romi. Racije su pripremane u tijesnoj suradnji s kvislinškim vlastima. U roku od tri dana, svi dijelovi grada u kojima su živjeli Romi blokirani su od strane njemačke vojske, dok su srpske žandarmerija i policija ulazile u svaku kuću i izvodile muškarce iznad 16 godina. U tim trenucima, nisu pravljene razlike između stalno nastanjenih i čergara. Uhićeni su svi do kojih se moglo doći. Svi su utovareni u kamione i odvedeni najprije u oblizne žandarmerijsku stanicu, i poslije nekoliko sati u logor Topovske šupe. Tu su ostajali najviše tri dana, nakon čega su streljani na stratištu u Jajincima. Nešto više od mjesec dana kasnije, isti žandarmi i policajci su pokupili žene i djecu i prebacili ih kamionima na Sajmište.

Boravak u tom logoru je za mnoge značio smrt od gladi i zime; ipak, zahvaljujući mogućnosti da budu pušteni ukoliko dokažu stalnu nastanjenost, mnogi su uspjeli spasiti. Po proceduri koju su Nijemci ustanovili, konačnu riječ o vjerodostojnosti priloženih dokumenata ili izjava rođaka kojima se tražila potvrda o nastanjenosti, imali su predsjednici općina. Neke molbe su uvažavali, ali neke i odbijali, čime su utjecali na daljnju sudbinu logoraša. Za čergari, i tada nije bilo nikakvog spasa.

Nakon raspuštanja “Judenlager Semlin”, progon Roma se nije nastavio. Njemačke i kvislinške snage su bile prezauzete borbom protiv partizana. Tek će se 1943. godine pojaviti poneki glas koji je zagovarao nastavak istrebljenja Roma u Srbiji, ali srećom, to tada već nije bilo moguće.

Poslije oslobođenja Beograda, novouspostavljene vlasti su prikupile sve podatke o zločinima počinjenim u gradu. Posebne komisije su obilazile dijelove grada gdje su i dalje živjeli Romi, najviše žena i djece, uzevši iskaze veliki broj njih. Zahvaljujući tome, danas je moguće znati ime i prezime žrtava, starost, zanimanje, mjesto rođenja. Opća slika sačinjena od iskaza svjedoka je da su u velikoj većini stradali Romi koji su se doselili u Beograd iz unutrašnjosti i koji su živjeli u najvećoj bijedi. Za svaku žrtvu, jugoslavenske vlasti su utvrdile visinu odštete koja je trebalo tražiti od poražene Njemačke tijekom budućih pregovora o ratnoj šteti. Rad Državne komisije FNRJ na utvrđivanju zločina počinjenog nad Romima je jedinstvenog znak u Europi, jer ni tada, ni kasnije, stradalim Romima neće biti posvećena nikakva pažnja.

Izvor:

http://www.protivzaborava.com

[bha size=’468×60′ variation=’01’ align=’aligncenter’]